Viza stoji 350 kuna na mjesec za dvoje, bez usluge agenta. Zato je vrlo teško procijeniti koliko zapravo stranaca živi na Baliju, no možemo reći da u svakom trenutku na otoku bude oko pet milijuna ljudi, s time da je lokalaca oko tri milijuna – govori Fiša. Otkako su došli na Bali, ona je pokušavala naći neki stalan angažman ili posao, međutim to je mnogo teže nego što je očekivala. Poslovi se obično traže preko lokalnog oglasiča ili društvenih mreža. Najviše stranaca radi u turizmu (od kojega živi 80 posto stanovništva), na poslovima odnosa s javnošću ili menadžerskim položajima i poželjno je da znaju ruski ili kineski jezik. Traže se i programeri i stručnjaci za digitalni marketing i društvene mreže. U jednom trenutku Fiša je našla posao u digitalnome marketingu britanske tvrtke, no vrlo brzo suočila se s dobrom starom hrvatskom pričom od koje je pobjegla – gazda jednostavno nije imao novca da joj plati. Ako ti financijski zaškripi i, recimo, želiš naći posao u kafiću, nitko te neće zaposlit jer je prosječna plaća Balića na takvim poslovima 100 do 200 dolara na mjesec. Stranac eventualno može biti menadžer ili vlasnik kafića ili pak vrhunski kuhar, koji zna zaradivati i do pola milijuna dolara na godinu.
Opisujući Baliće, ona, kao i mnogi ljudi koji su onamo putovali turistički, za njih ima samo riječi hvale: nevjerojatno su ljubazni, non-stop se smiješkuju i pozdravljaju te klanjaju glave. Vrlo rijetko govore engleski pa je Mirda vrlo brzo svladala službeni indonezijski jezik koji se zove bahasa Indonesia. Navodno je to najmladi jezik na svijetu, izmišljen prije sedamdeset godina kako bi se komunikacijski povezalo 18 tisuća otoka u Indoneziji. Ima vrlo jednostavnu formu i nije opterećen glagolima i vremenima, što je za strance idealno. No i kad se s Indonezijcima savršeno razumijete, vrlo je teško naći se na istoj valnoj duljini jer pripadaju, prema Fišinim riječima, potpuno drukčijem svijetu od onoga kakav poznaje Zapad. Uglavnom po cijele dane sjede na otvorenom, stalno nešto jedu i žvaču, piju kavu do popodnevnih sati, smiju se i obožavaju gledati sapunice (lako to baš i ne zvuči mnogo drukčije od životnog stila Hrvata). No rijetko ćete vidjeti Indonežanku da puši cigarete ili tulumari s prijateljima. – Indonežija je najveća muslimanska zemlja, s time da je Bali iznimka, ondje su hinduisti; svaki dan odlaze u hramove i vrlo su pobožni. Indonežani uglavnom rano liježu i rano se bude. Vrlo su blage naravi i kad se nalaze u našoj blizini i slušaju naše razgovore, misle da se stalno svadamo – kaže Fiša, dodajući da se još nisu uspjeli zbližiti ni s jednim Indonežaninom.
