Mrnarević i Buković pobijedili kolegicu

Dva proizvodna pogona natječu se ovih dana u paralelnom zaustavljanju. Oba slučaja – sisačka čeličana i splitsko Dalmacijavino – imaju zajedničku nit. Riječ je o epilozma dviju privatizacijskih trakavica, u kojima su sudjelovali znani i neznani bjelovjekski bleferi, uz nesebičnu asistenciju čitavog niza nekompetentnih vladajućih garnitura. Kroz Sisak su od 2001. prodefilirala dva ruska vlasnika, Trubo Impex, pa Mečelj, čijim je odlaskom država opet postala vlasnik potkraj 2006. Onda je željezara uvaljena američkom CMC-u, koji se također povlači, da bi spasila bio pronađen u talijanskom Daniiliju. Talijani su počeli ulagati u Sisak, ali zbog jeftinog čelika iz Kine i Turske, a sad i Ukrajine, stavljuju ključ u bravu. Odluka nije donesena preko noći. Problem je još ljetos u Lideru elaborirao predsjednik Uprave ABS Siska Marco Clemente. Doduše, zasad privremeno, samo do lipnja, kad će donijeti konačnu odluku o zatvaranju ‘ostataka ostataka’ postrojenja u kojima je nekad radilo 14.000 radnika.

Strojevi se zaustavljaju i u splitskom Dalmacijavino. Doduše, novi vlasnik Marinko Zadro nastavit će proizvodnju u Drnišu. Ali, ako uopće uspije ući u posjed. Naime, ovih dana stigla je žalba famoznog Salamona Berkowitz, vlasnika Traubi sode, koji je svojedobno, još prije stečaja Dalmacijavina, paradiro Hrvatskom najavljivajući da će kupiti proizvođača Pipija. Prije četiri godine kupnja mu se izjavoila, a sad nije ni poslao ponudu na javnu dražbu, na kojoj je Zadrin Oštrc bio jedini kupac, i dobio je Dalmacijavino za 70,5 milijuna kuna. Koja je pouka tih privatizacijskih rekvijema? Držimo fige Daniiliju i Zadri da uspiju spasiti proizvodnju. To su dosad najozbiljniji vlasnici Željezare i Dalmacijavina. Samo, pitanje je jesu li došli u zadnji čas, ili nakon toga.

Svatko sebi zadaje ciljeve i ushit njihovim ostvarenjem potpuno je jednak bez obzira na to je li riječ o pet ili 42 pretrčana kilometra. Trčanje nije trendovska rekreacija kao što je to bila npr. zumba, nego globalni fenomen koji donosi deset milijardi eura ekonomske vrijednosti. Ako biste htjeli znati kako se osjećao Cezar kada je prešao Rubikon, trebali biste istrčati maraton. Tako je barem u svojim memoarima zapisala Bobbi Gibb, prva žena koja je 1966. sudjelovala na čuvenom bostonском maratonu. Ako ste i sami trkač, amater ili profesionalac, ili ste sudjelovali u razgovorima fanova te rekreacije zasigurno ste izgovorili ili čuli ako ne iste, onda barem vrlo slične i ništa manje dramatične usporedbe trčanja s nekom vrstom osobnog triumfa.

Emocije koje preplave svakog smrtnika koji istrči zadani cilj, bilo da je riječ o maratonu ili trčanju od svega pet minuta u komadu, svakako su jedan od razloga zbog kojih je trčanje (i jogging) postalo toliko popularna rekreacija modernog doba. Zapravo, trčanje je najbrže rastuća rekreacija na svijetu, zbog čega je ispravno reći da je riječ o društvenom fenomenu, a ne trendu s ograničenim rokom trajanja. Prema podacima koji su izneseni na konferenciji MOVE 2015., na svijetu je 50 milijuna registriranih rekreativnih trkača, koji kreiraju nevjerojatnih deset milijardi eura ekonomske vrijednosti. Danci su, primjerice, jedna od najvećih trkačkih nacija, gdje trči njih 31 posto.

Analitičari koji su te podatke iznosili na konferenciji uvjereni su da trčanje neće biti jedan od onih pomodnih trendova u rekreaciji kao što je to bila, primjerice, zumba jer nove tehnologije od društvenih mreža pa do aplikacija potiču rekreativce da ustraju u svojoj aktivnosti jer uz pomoć njih lako se umrežavaju. Tajna popularnosti trčanja upravo je u ovisnosti više o psihološkoj nego o fizičkoj koristi, koja je nedvojbeno.