Još ništa od promjene tečaja, ali prejaka kuna bar je stigla u javnost

U protekle tri godine na ovome sam mjestu nekoliko puta pokušao podsjetiti na jednostavnu istinu o valutnom tečaju. Da je tečaj najvažnija pojedinačna cijena u cijeloj ekonomiji jer determinira visinu izvoznih prihoda i troškova uvoza te time utječe na broj zaposlenih u zemlji, a onda i na blagostanje nacije. Podsjetio sam i na to da je formiranje tečaja ekonomska zakonitost i da svaka intervencija u tečaj ima svoju cijenu. Ako imate precijenjenu kunu, rast će uvoz, a slabjeti izvoz i u zemlji će biti sve manje radnih mjesta (i poduzeća, obrta, OPG-a). Ako pritom, unatoč manjoj gospodarskoj aktivnosti, želite zadržati isti standard, morate se zaduživati. Podsjetio sam i da ‘interna devalvacija’ ne može biti supstitut realnog tečaja jer smanjivanjem domaćih troškova (porezne presije, parafiskalnih nameta…) jednako pogoduje svima, ne penalizirate uvoz i ne omogućujete domaću proizvodnju i izvoz. K tome, što dulje ta neravnoteža traje, ispravljanje će biti skuplje i bolnije. Pitanje nerealnog tečaja kad-tad dolazi na red, a ovisi o visini i pritisku u međuvremenu akumuliranog duga. To se ne može izbjeći, a što su veći problemi u ekonomiji, pitanje tečaja sve više dolazi na svjetlo dana.

S precijenjenom kumom gube svi. Vezano uz to, nameće se logično pitanje. Kako to da Hrvatska 20-ak godina uporno i uspješno vodi politiku precijenjene kune? I tu je odgovor jednostavan. Zato što bi to glavnim dionicima naše gospodarske scene odgovaralo. Uvoznicima, jasno po sebi. Također državi i bankama. A i velikom broju kućanstava kojima je, ponudom relativno jeftine uvozne robe, omogućen viši standard od objektivno mogućeg, što je pak pogodovalo političarima. I tako, mnogo je bilo zainteresiranih da HNB vodi politiku kakvu vodi. Naravno, kako (i) u ekonomiji nema besplatnog ručka, netko i gubi. Očito to su izvoznici i domaći proizvođači kojima jeftini uvoz uništava domaću proizvodnju. (Koliko smo puta proteklih godina čuli da se u Hrvatskoj ništa ne isplati proizvoditi.) Ali na dulji rok gubitnici su svi. Jer performanse ekonomije se pogoršavaju, raste javni dug, povećava se nezaposlenost, raste siromaštvo i sve je više onih koji su svoju sreću prisiljeni tražiti u inozemstvu, spominje se i bankrot. Tu je šest godina recesije, tu su kontrole EU (fiskalna održivost, makroekonomske neravnoteže). A to se tiče baš svih.

Zanimljivo je tijekom vremena bilo pratiti prisutnost pitanja realnosti tečaja. Od polovine 90-ih kada je fiksiran 15-ak godina o tome se gotovo i nije govorilo. Tek tu i tamo glas nekog starog znača i pokojeg izvoznika. No na njih se gledalo s podsmijehom. Glavni ekonomisti banaka, koji dominantno utječu na ekonomsko javno mnijenje nacije skupa s HNB-om, poduprli komentatorima u vodećim medijima, pobrinuli su se da takva ekscentrična i kontroverzna razmišljanja budu bagatelizirana. No budući da se posljednjih godina ekonomska situacija u zemlji ozbiljno pogoršala, pitanje precijenjenog tečaja sve jasnije dolazi na tapet. Sad o tome govori i MMF, IFO institut, niz inozemnih stručnjaka, u druga Hrvatski izvoznici, nekoliko mladih ekonomista, Željko Lovrenović i Marijana Ivanov, primjerice. I napokon, pitanje precijenjenog tečaja u svojim izbornim programima postavljaju dvije nove parlamentarne stranke Živi zid i Most. Dvije najveće koalicije, razumljivo, to su pitanje izbjegavale ili pak, kad je to bilo neizbježno, tvrdile da tečaj ostaje čvrst.

Doduše, Karadžić je na početku kampanje neoprezno spomenuo devalvaciju koju mu je nota bene sugerirao njemački institut, a za Milanovićev PR to je bila odlična lopta za volej – da to znači bolne rezove i dolinu suza. Što će se dalje događati? Hoće li onaj tko dobije vlast imati snage temeljito promijeniti paradigmu ekonomske politike, u kojoj će temeljni ciljevi biti povećanje broja radnih mjesta u zemlji i rast BDP-a, a ne čvrsta, precijenjena kuna? Politike koja će značiti kraj pogodovanja interesima onih kojima precijenjeni tečaj konvenira, a uvažavanje interesa ukupne nacionalne ekonomije i društva. Hoće li biti volje da se kaže car je gol i znanja da se osmisle, doziraju i provedu takve mjere, uključivo i rješenje pitanje kredita s valutnom klauzulom? Iskustvo nas uči da neće. Stav i doseg utjecaja Mosta zasad su nejasni, a Živi zid nema snagu broja mandata. A svjedoci smo već i da imperij uzvraća udarac. Naslovnicom utjecajnog dnevnog lista neki dan dominira naslov ‘Most odustao od devalvacije kune i zabrane valutne klauzule (makar Most nikad nije izrijekom spominjao devalvaciju). No pitanje tečaja kad-tad će neizbježno doći na red. Ako se sami time ne pozabavimo, učinit će to drugi, MMF recimo.