Srušivši ruski Suhoj, Recep Erdoğan, turski predsjednik, zaigrao je opasnu igru. Istina, sjedi na dva stolca već neko vrijeme: s jedne strane potpomaže ISIL, s druge je dio koalicije protiv njega. Strasti će se sada zacijelo smiriti, ali svaki daljnji sličan potez može izazvati kaos jer u ruski odgovor ne treba sumnjati.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, nije zaista neki izazov pogoditi, poludio je kada je čuo i objasnio da se zrakoplov tijekom operacije nalazio kilometar u sirijskom zračnom prostoru, a da su piloti pali čak četiri kilometra u sirijski teritorij. NATO, čija je teokratska islamistička republika Turska članica, ubrzo je procijenio da su Turci u pravu i odmah stao u njihovu obranu pozivajući istovremeno na smirenost. Sjeveroatlantski savez, ili jednostavnije Amerika, uporno želi svrgnuće sirijskog predsjednika Bašara Al-Asada, pri čemu je ISIL od sekundarne važnosti, vjerojatno i jedan od instrumenata tog cilja, zbog čega ih jako smeta rusko lupanje po tobožnoj ‘umjerenoj operbi’, iako je već postalo odavno očito da takvo što u Siriji ne postoji.
Zapad je u jednom trenutku, kako već to i radi stalno, odlučio da Bašar Al-Asad nije legitimni predstavnik sirijskog naroda. Na stranu sad tko je uopće Zapad da donosi te ocjene, nakon gođina krvavog rata pokazalo se da nekakvoga općenitog ustanka protiv strašnoga koljača Asada nema, a šačice bandita uza svesrdnu pomoć tog istog Zapada u međuvremenu kre-nule su putem islamskog radikalizma. Isto tako, taj bi navodno nelegitimni Asad, koji je poput Gadaša ili Sadama do jučer bio savršeno legitiman i međunarodno priznat, sva je prilika, na sasvim demokratskim izborima vjerojatno dobio ozbiljniju potporu od većine europskih vlada, koje obično poberu najviše 30 posto od 60 posto izbrišlih na izbore. Postoji zato pitanje legitimnosti zapadnog angažmana u Siriji, inače neugodan pravni problem koji često prati njegove ‘intervencije’, za razliku od Rusa, koji su ondje na poziv legitimne lokalne vlasti.
Da je kojim slučajem Turska sve ovo vrijeme ‘čista’ to bi možda i bila opcija, ali stvari su, znaju kavanski stratezi jednako kao i oni pravi, znatno kompliciranije. Recep Tayyip Erdoğan, autokratski islamistički predsjednik, već dugo šuruje s istim tim ISIL-om i više je zainteresiran za eliminaciju Kurda nego bra-datih ‘Alahovih ratnika’. Štoviše, javna je tajna tursko pomaganje boraca za vjersku čistoću, kako oružjem, tako kupovanjem njihove nafte, pa i nečinjenjem. Turci, primjerice, nisu bili ni otprilike tako osjetljivi kada se Kobane, grad neposredno uz tursku granicu, jedva borio za opstanak pod naljetima ISIL-a, mirno gledajući dok ga pokušavaju pretvoriti u pepeo pred njihovim očima. Jedna od nekoliko muslimanskih zemalja koje sjede na dva stolca, dok se Zapad pravi blesav (u toj se kategoriji posebno ističu još Saudijska Arabija i Pakistan kao dva dobro poznata kreatora islamskog radikalizma), prema svemu je sudeći prozvana izravno u izvještaju ruskih tajnih službi podijeljenom na samitu G20, baš u Turskoj. Putin javnosti tada nije odao koje su zemlje navedene kao glavni financijeri terorista, ali jest rekao da ima i članova kluba G20, tako drsko golicajući maštu.