Da Hrvatska ima dovoljno vjetra, prepoznao je biznis, ali ne i država

Veliki nas investitori zaobilaze zbog relativno male snage projekata i kompliciranog zakonodavstva, pa je tržište podijeljeno između manjih i srednje velikih investitora, od kojih su samo neki domaći.

Ovršina koju opisu tri elise jedne vjetroelektrane (VE) može biti veličine triju nogometnih igrališta. Brzina koju dostižu vrhovi elise zna biti veća i od brzine bolida Formule 1, a kućišta s generatorom kao tri jednosobna stana od 30-ak metara četvornih. Impresivno, zar ne? VE-ji danas jači su i snažniji, dizajn i materijali drugačiji, turbine veće, stupovi viši nego prije 10 godina. A u idućih deset godina mogli bismo vidjeti još impresivnije karakteristike i novu tehnološku revoluciju u vjetroenergetskoj industriji – već sada nastupila je faza stabilne evolucije svake godine.

Tehnologije se razvijaju u smjeru većih promjera lopatica, čime se postiže veća učinkovitost proizvodnje energije pri manjim brzinama vjetra. Time se ne smanjuje cijena po instaliranom MW, ali smanjuje se cijena po proizvedenom MWh. Na malo boljim lokacijama takve su elektrane već danas tržišno konkurentne u odnosu na energetski miks postojećih izvora – govori nam Edo Jerkić, stručnjak za savjetovanje i vođenje projekata obnovljivih izvora energije (OIE).

Dodaje se da trenutačno razvijaju i neke sasvim nove tehnologije, kao što su mali vjetroagregati s vertikalnom osi vrtnje, proizvodnja energije pomoću kiteova, vrlo sličnih onima koji se upotrebljavaju za kitesurf, koji su kablovima usidreni na rotirajuću strukturu, i još neki drugi koncepti.

Nije isključeno da ćemo u sljedećih deset godina vidjeti i novu revoluciju u dizajnu i načinu kako iskorištavamo vjetar – smatra Jerkić te naglašava da su u odnosu na druge OIE-je, VE-ji trenutačno s aspekta ekonomičnosti i tehničke dostupnosti izvora u odnosu na stadij razvoja tehnologije drugi najperspektivniji izvor energije (prvi su fotonaponske elektrane).

S daljnjim razvojem tehnologije koja omogućuje iskorištavanje energije vjetra i pri nižim brzinama vjetra, tehnički i ekonomski potencijal mogao bi postati i veći. VE-jima već dulje konstantno padaju cijene. Unazad pet godina cijena VE-ja dramatično je pala i trenutačno 1MW onshore (na kopnu) stoji oko milijun eura, a offshore (na moru) oko 1,5 milijuna eura. No da se možemo pohvaliti velikim hrvatskim proizvođačima ili investitorima, ne možemo. Veliki nas investitori zaobilaze zbog relativno male snage projekata i kompliciranog zakonodavstva pa je tržište podijeljeno između manjih i srednje velikih investitora, od kojih su samo neki domaći. Najistaknutiji su WPD, Acciona, RP Global, Ante Ćurković/Dalekovod… I tehnologije su mahom strane.

Najveći VE u Hrvatskoj, VE Danilo RP Globala u Šibensko-krnskoj županiji, snage 43,7 MW, ima 19 vjetroturbinskih generatora njemačkog proizvođača Enercona. Na visini stupa od 79 metara i promjera lopatica 82 metra, s pojedinačnom snagom od 2,3 MW na godinu proizvode oko 95 GWh. To je dovoljno za pokrivanje potrošnje nekih 22 tisuća kućanstava. Osim tog vjetroparka RP Globala, netom je sagrađen i njegov VE Rudine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Tamo su prvi put u Hrvatskoj korištene turbine General Electrica. Osim njih te Enercona, tehnologije prisutne u Hrvatskoj dolaze od Siemensa, koji je inače broj jedan na offshore tržištu, Vestasa, Leitwinda, Končara, a i Brodosplit se ‘bacio’ u taj sektor izradom vjetrostupova. Primjerice, radio je za Accionu stupove za VE Jelinak pokraj Splita, snage 30 MW.

Moguće je proizvoditi oko 30-ak stupova na mjesec, što bi bio kapacitet proizvodnje više od 300 stupova sličnih dimenzija na godinu. Ako će biti većih potreba, uložit ćemo u proširenje proizvodnje. Brodosplit planira zauzeti bitan segment tržišta u proizvodnji vjetrostupova kako za onshore tako i za offshore instalacije te smo trenutačno u fazi auditiranja procesa proizvodnje i nas kao kompetitivnog proizvođača od strane renomiranih svjetskih proizvođača vjetroturbina – kažu u Brodosplitu, koji je s partnerom Kamen-Dentom iz Mostara osnovao konzorcij tvrtki izvođača radova na vjetroelektranama. Ako hrvatsko tržište pokaže rast, zajedno s regijom, stručnjaci vjeruju da se tada može očekivati i otvaranje.

Dodaje da se nakon dvije godine pauze u razvoju i gradnji VE-ja u Hrvatskoj, ponajviše radi nepostojanja zakonodavnog okvira, ponovno osjeća zamah. Kada se gleda trenutačni udio instalirane snage pojedinih OIE-ja u Hrvatskoj, VE-ji svakako prednjače. U pogonu ih ima 16, a udio instalirane snage iznosi 78,74 posto. Proizvode oko četiri do pet posto energije, ovisno koliko je vjetrovita godina, što je ukupno oko 900 GWh. No planovi i potencijali mnogo su veći – na oko 420 MW sagrađenih ima još 350 MW koje će se graditi u sljedećih godinu, dvije. Jerkić pojašnjava da se i dalje ulaže u razvoj novih VE-ja jer se očekuje prvi ulazak VE-ja bez poticaja na tržište oko 2018. I veli da se tada može očekivati prava revolucija.

Očekujem da će se postupno prvo popuniti rupe u našem deficitu električne energije koja se sada uvozi, a nakon toga u deficitu koji će nastati izlaskom starih elektrana iz pogona. Ovisno o stanju energije na tržištu EU nije isključeno da će konačni stadij biti gradnja efikasnih i jeftinih VE-ja za izvoz energije – smatra Jerkić. Što se pak tiče izbora tehnologije, struka kaže da se s obzirom na to da trenutačno nema pretjeranog interesa, a ni zakonodavnog okvira za priobalne vjetroelektrane na moru te na cijenu koja je veća od one kopnenih, treba isključivo fokusirati na kopnene vjetroelektrane.

Bojan Reščec, regionalni direktor u RP Global projektu, smatra da je offshore sadašnjost i budućnost, ali ne i u Hrvatskoj. Uz tisuću otoka i otočića, gdje je donedavno bilo zabranjeno graditi i najmanje turbine, i uz dovoljno prostora i potencijala za onshore vjetroelektrane ne vidim potrebu da idemo na offshore. Građevinar sam i prvi ću tvrditi da je sve moguće, ali tek ako se kaže zašto i po kojoj cijeni. Nema dvojbe da idealna morska površina omogućuje laminarno strujanje i bolju proizvodnju bez utjecaja na okoliš. Svakako je moguće postaviti mnogo veće i snažnije vjetroturbinske generatore od onih u teško pristupačnim krajevima priobalnih masiva, ali ni generatori pojedinačne snage od 3 MW, kakvi se postavljaju u Hrvatskoj, nisu premaleni – smatra Reščec.

Jerkić veli da plutajuće imaju daleko više potencijala i šansi za uspjeh, ali je upitno hoće li to Hrvatskoj trebati i hoće li biti isplativije od sustava na kopnu. Smatra da se, ako želimo potpuni uspjeh VE-ja, moramo ugledati u Dansku, gdje je većina VE-ja u vlasništvu zadruga i građana koji ulažu u projekte, tjeraju tržište naprijed i jačaju vlastitu industriju, koja danas ostvaruje prihode od 80-ak milijardi eura, od čega više od pola u izvozu.

Nije da to možemo replicirati, niti trebamo, ali moramo se više okrenuti vlastitim potencijalima financiranja projekata, većem utjecaju na regionalni razvoj te prilikama za izvoz tako proizvedene električne energije – naglašava Jerkić.

Dodatan poticaj razvoju tog sektora, na koji podsjeća Pleić, svakako daje činjenica da u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina nije došlo do razvoja konvencionalnih i zagađivačkih projekata, poput Plomina C, TE Osijek ili istraživanja i eksploatacije nafte i plina u Jadranu. Upravo radi toga, kao i potrebe za novim proizvodnim sustavima električne energije, OIE-ji dolaze kao idealno rješenje koje se mnogo brže može realizirati od konvencionalnih elektrana. Osim toga nije naodmet spomenuti da su VE-ji dobrim dijelom zaštitni za znatan dio gospodarskog rasta u većini mediteranskih zemalja. Hrvatskoj nedostaje mnogo toga da bi VE-ji došli do takvog statusa. Za početak, stabilan zakonodavni okvir i stabilna energetska politika. A onda i ponešto vlastite industrije.

420 megavata instalirana je snaga u 206 vjetroagregata u Hrvatskoj.

1 milijun eura cijena je jednog megavata vjetroelektrane na kopnu, a 1,5 milijuna eura na moru.

350 megavata snaga je vjetroelektrana koje će se sagraditi u sljedećih godinu-dvije.