KONTROLORI KVALITETE BEZ KVALITETNE KONTROLE

U Hrvatskoj ima 360 akreditiranih tijela. Međutim, akreditacija samo daje potvrdu da su rezultati pojedinog kontrolnog tijela ili/laboratorija pouzdani te da slijede niz pravila. Postupa li se prema tim pravilima, rijetko se provjerava.

Hrvatska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o genetički modificiranoj hrani u Europi prema kojem svi proizvodi s udjelom većim od 0,9 posto GM sastojaka moraju biti jasno označeni. No i u takvim zakonskim okvirima na našem je tržištu moguće kupiti neoznačene GM proizvode jer, tvrdi Liderov izvor, taj je postotak vrlo teško dokazati. Primjerice, u Hrvatskoj je izravno iz EU uvezena tjestenina od GM riže od čak tri različita proizvođača s većim udjelom od onoga propisanog zakonom. Iako su ih razotkrili u certificiranim laboratorijima, i dalje ih je moguće nabaviti pod novim brendovima koji nisu prošli kontrolu. Industrija hrane u svijetu rastući je biznis otporan na sve svjetske krize, no ne i na malverzacije u kvaliteti. A ni mi u Hrvatskoj na to nismo imuni.

Mlijeko s aflatoxinsima, tuna s histaminima, ekojabuke s pesticidima, dječja hrana u kojoj je pronađeno staklo, limun tretiran imazalilom, mesni naroci od ostataka piletine umjesto svinjetine, riblji štapici u kojima gotovo da nema ribe, hrana s čudnovatim aditivima, meso s antibioticima… Sve su to slučajevi za koje javnost zna, koji su otkriveni, no možemo li uistinu biti sigurni da kao potrošači znamo što jedemo, pijemo, koliko je sve to sigurno i kvalitetno? Tko za sve to jamči i stavlja svoj žig i potpis?

Tri su institucije mjerodavne za sve laboratorije koji testiraju prehrambene artikle, pića, lijekove, zrak koji udišemo, uređaje i pomagala kojima se koristimo, norme koje se slijede u gospodarstvu…

Ministarstvo gospodarstva najviša je institucija za kontrolu Hrvatske agencije za akreditacije, koja izdaje certifikate kontrolnim tijelima odnosno laboratorijima i koja provjerava poštuju li oni u svom radu sve propisane zakone i pravila pri dodjeli certifikata. Ona ih ujedno kontrolira. Druga je institucija Državni zavod za mjeriteljstvo koji se brine za pouzdanu vezu između mjeriteljstva te sigurnosti i kvalitete, a treći je Hrvatski zavod za norme čija je zadaća utvrditi slijede li se u gospodarstvu sve zakonom propisane norme. U resornom ministarstvu postoji inicijativa da se sve te tri institucije spoje kako bi se administrativni troškovi smanjili, a broj inspektora i ocjenitelja povećao, no zasad osim načelnog dogovora ništa nije realizirano.

No itekako je moguće da i njima štošta prođe kroz prste jer nemaju dovoljno kapaciteta, a i rad svih laboratorija koji jamče sigurnost i kvalitetu ne provjerava se dovoljno često, a vjerojatno ni revno. Laboratoriji navodno rijetko obavljaju provjere jer također nastoje biti što ekonomičniji.

Najnovija afera s ekojabukama tretiranim pesticidima posljednji je u nizu slučajeva kojima se dovela u pitanje vjerodostojnost rada certificiranog laboratorija koji je trebao jamčiti da su jabuke uistinu iz ekouzgoja.

– Akreditacijska agencija za ovaj je slučaj doznala iz medija, a izravne pritužbe na rad akreditiranog tijela nismo zaprimili. Provjeravamo njihov rad i tek će se nakon toga moći utvrditi eventualna odstupanja – objasnio je ravnatelj Hrvatske akreditacijske agencije Tihomir Babić za Lider. No u Bioinspektu, laboratoriju koji je jamčio da su jabuke bez pesticida, o tome nemaju pojma.

– Nemamo informacije da nam se šalje provjera i ne da jemo izjave za medije – kratko nam je poručio Berislav Vrkljan, direktor Bioinspekta.

Da bi se certificirana tijela trebala češće i temeljitije kontrolirati te da sve mjerodavne institucije ne mogu prati ruke pozivajući se na inspekcije, za Lider kaže i sugovornik koji ima dobar uvid u rad svih agencija. Dovoljan je dokaz, tvrdi naš izvor, to što hrvatska nacionalna instancija za sustav brzog uzbunjivanja za hranu i hranu za životinje (HR RASFF) povlači s domaćeg tržišta hranu koju je testirao netko u Europskoj uniji i putem Europske komisije alarmirao sve članice. Rijetkost je da takvi pozivi dođu iz Hrvatske te da se zbog otkrića iz naše zemlje alarmi oglašavaju i proizvodi povlače s polica u drugim članicama EU.

Jedan od najboljih primjera je med. Samo je ove godine uvezeno 425 tona meda u Hrvatsku, a od toga je 367 tona iz Kine, no i sami hrvatski pčelari tvrde da su kontrole nad uvezenim medom rijetke. Uvozimo smeće od kukuruznog i šećernog sirupa koje se prodaje kao med, a nema nikakve vrijednosti – istaknuo je Damir Rogulja iz udruge Pčelinjak za jedan dnevni list. Ustvrdio je kako laboratoriji koji bi ih trebali analizirati nemaju dovoljno novca za učestale kontrole. No nije to jedini problematični uvozni proizvod. Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Ljiljana Borzan svojedobno je pokrenula raspravu o proizvodima iz EU koji završavaju u jugoistočnoj Europi za koje je dokazala kako su lošije kvalitete od onih namijenjenih zapadnoeuropskom tržištu.

Najšokantnijim su se pokazali mesni narezak od svinjetine, koji je takav bio samo u Njemačkoj, dok je u Češkoj unatoč deklaracijama bio izrađen od pilećeg nadomjestka, te riblji štapici iz Danske u koje se, za pakiranja za istočno tržište, svjesno stavljaše sedam posto manje ribljeg mesa. Da proizvođači hrane u utrci za što većim profitom ne prezaju ni od čega, pa se danas u proizvodnji hrane upotrebljava čak 800 raznih pesticida i bezbrojni antibiotici, ističe i ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar’ Zvonimir Šostar, na čiju je inicijativu nedavno osnovana Mreža za kontrolu kvalitete i sigurnosti hrane jugoistočne Europe (SEEN-FSQC), prva europska organizirana skupina javnozdravstvenih i nastavnih ustanova, fakulteta i laboratorija koja okuplja stručnjake iz 11 zemalja.

– Ne možete voditi privatne akreditirane laboratorije za kontrolu hrane i na natječaje ići s dampinškim cijenama te ispućavati nalaze koje tim cijenama ne možete pokriti. Rad dobro opremljenih laboratorija nije jeftin, a nije jeftina ni radna snaga koja se tim visokim tehnologijama koristi. U takvim okolnostima teško je nama državnim laboratorijima, a i privatima koji slijede sva pravila struke, držati cijenu i biti konkurentan – smatra Šostar i dodaje kako bi trebalo pojačati kontrole i nad proizvođačima hrane, ali i nad akreditiranim laboratorijima koji tu hranu kontroliraju.

Kad Šostarova mreža zaživi, izdavaće svoju oznaku kvalitete kojom će jamčiti da hrana koju su oni pregledali sigurna, a svakako će olakšati posao i laboratorijima i Akreditacijskoj agenciji koja više iz medija neće doznavati za pesticide u certificiranim ekobukama i drugim proizvodima.

Da problemi u radu Agencije postoje, ne taje ni oni sami. Tako, naime, u Izvješću o radu za 2014. tvrde da nemaju dovoljno kapaciteta; prošle su godine zapošljavali samo 27 ljudi, a akreditacije dodjeljuju i provjeravaju čak 272 vanjska ocjenitelja. Svi su oni zaposlenici raznih instituta, fakulteta, specijaliziranih laboratorija i drugih institucija, no premda u Agenciji tvrde da su pod stalnim nadzorom, teško je to sa stopostotnom sigurnošću stvarno jamčiti.

– S trenutačnim brojem zaposlenih ne možemo redovito nadzirati oko 360 akreditiranih tijela te rješavati nove predmete akreditacije. Ova je situacija uvelike produljila postupak akreditacije te rješavanje novozaprimljenih predmeta, a oni su u stalnom porastu – stoji u Agenciji lanjskom izvješću. Akreditacija je, naime, dobrovoljna i ona samo daje potvrdu da su rezultati pojedinoga kontrolnog tijela ili/ili laboratorija pouzdani te da slijede niz pravila. No rad certificiranih tijela provjerava se jednom na godinu ili rjeđe jednom u šest mjeseci, barem tako tvrdi ravnatelj Babić. Budući da je inspektora uključenih u te kontrole nedovoljno, stječe se dojam kako je površnost neizbježna. A ako prema uobičajenoj ekonomskoj formuli štednje i laboratoriji i inspekcije rjeđe i nečinkovitije kontroliraju sve što jedemo i pijemo, higijenske potreštine, zrak koji udišemo i druge za život važne stvari, onda se doista trebamo zapitati komu vjerovati i jesmo li doista sigurni.