Koalicije Ne počivaju na iskrenosti, a možda mogu uspjeti, ali samo iz interesa

U ‘smjernicama’ koje su dosad izašle iz Mosta nedostaju ključne stvari. Prije svega stajalište o upravljanju javnim dugom. Izvoz za Most ne postoji. A ne traži ni ukidanje Zakona o službenicama.

Ekipa u Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatskoj obrtničkoj komori živi su dokaz one narodne: Bolje se roditi bez nosa nego bez sreće. U HGK-u i HOK-u baš nemaju sreće. Upravo kad im se učinilo da su se riješili napasti u liku Gordana Marasa iz SDP-a, koji je cijeloga svog ministarskog mandata pokušavao ukinuti obveznu članarinu za te dvije institucije, a ono došlo ovi iz Mosta. Među uvjetima za prikljanje jednoj ili drugoj ili objema političkim grupacijama očekivano se našla obveza ‘revizije davanja i nameta i ukidanje onih koji nisu potrebni’. Rok: 2017. godina. Ali, da ne povjeruješ, u pregovorima sa SDP-om i HDZ-om pregovarači iz Mosta izričito traže ukidanje obvezne članarine za HGK i HOK već 2016. Po kratkom postupku. I dok su Marasa neutralizirali koalicijski partneri iz HNS-a, sada će tu žrtvu za osvajanje vlasti, prema svemu sudeći, bez imalo razmišljanja provesti i SDP i HDZ.

Primjer s članarinom u HGK-u i HOK-u dobar je za ilustraciju kako izgledaju zahtjevi Mosta, koji sa svojih neće-kivano osvojenih 19 mandata drži u rukama sastav buduće vlade, a možda i ponavljanje izbora. Iz Mosta su najavljuvali teške reforme kao uvjet za politički savez, ali čini se da je popis onoga što bi se trebalo napraviti zapravo zbirku taktičkih poteza. Koji bi se u provedbi mogli dodatno razvodniti. Izostali su strateški zahtjevi i promišljanja.

Prije argumentacije ovih teza ipak treba naglasiti da je pojava Mosta kao jedinoga pravog pobjednika na parlamentarnim izborima zasad pozitivna pojava. Pa se tako nitko iz velikih stranaka ne usudi guslati po ideološkim pitanjima. Likovi kao što su Gordan Maras (SDP) ili Duje Marasović (HDZ) sklonjeni su u stranu. Da ne irritiraju mostovce. Bar za sada, a poslije, tko zna, možda opet zatrebaju…

Vratimo se zahtjevima Mosta koji su dosad izašli u javnost. Neki od njih sasvim su prihvatljivi i jednoznačni. Poput onog da kad je riječ o nekom novom propisu, inspekcija ne smije pri prvom nadzoru naplatiti kaznu, nego treba dati savjet kako primijeniti nova pravila. Isto je s revizijom sustava potpora za poduzetnike i mjerenje stvarna učinka. Ili sa zahtjevom za plaćanje davanja državi preko jednog računa. Ili s jedinstvenim infoportalom za poduzetnike.

E, onda dolazi skup ‘glavnih aktivnosti’ u kojima se već naslućuju beskrajne rasprave i nedorečeni zakoni. Prema kojim kriterijima ocijeniti koji su nameti i davanja potrebni, a koji nisu? Kako provesti zahtjev da se poduzetnike ‘povoljno kreditira bez valutne klauzule’? Kako provesti ‘ubrzavanje svih sudskih procesa i jačanje učinkovitosti pravosuđa u poslovnim sporovima’? Što znači ‘uvođenje sustava odgovornosti u kreiranje zakonskih prijedloga i propisa’? Kad se ‘struka’ i ‘administracija’ prihvatne razrade tih u Mostu samo načelno promišljenih reformi, teško da će u dogledno vrijeme od prvotne ideje ostati kamen na kamenu. Mostovci će vrlo brzo morati dokazati da nisu površni politički romantičari.

Most nezavisnih lista u svojim dosadašnjim prijedlozima nije pipnuo najosjetljivije teme. Nije se referirao o tome kakvu politiku upravljanja javnim dugom uvjetuje. A o ubrzavanju, zadržavanju ili usporavanju vanjskog zaduživanja ovise gotovo sve njegove pobrojene reforme. Mostovci, kako se sada čini, bježe od kvantificiranja ciljeva koje žele postići. Slično kao što su to činili i HDZ i SDP. Od žestokih reformista očekuje se da kažu kako bi provedba njihovih reformi izazvala toliki i toliki rast u toj i toj godini.

Ova varijanta u stilu da ‘treba olakšati uvjete poslovanja pa će to sigurno potaknuti rast BDP-a, zapošljavanja itd.’ već je viđena u Hrvatskoj. I nije dala osobe rezultate. Možda je bježanje od takvih procjena posljedica toga što mostovci jednostavno ne znaju kvantificirati učinke svojih reformi. Ali zašto mostovci ne traže da se u roku od, recimo, dvije godine napokon napravi model funkcioniranja nacionalne ekonomije? Oni, bar za sada, uopće ne spominju izvoz kao jedini kvalitetni generator rasta BDP-a.

Nadalje, ekipa Bože Petrova zauzima se za reformu javne uprave, mjerenje učinaka i odgovornost. A ne traži osnovno, ukidanje Zakona o službenicama i podvođenje zaposlenih u državnom aparatu pod odredbe zaposlenih u realnom sektoru, tj. Zakona o radu.

Recimo za sada da je to slučajni previd i da će Most nezavisnih lista stati iza pravih reformi, a ne kozmetičkih.

Mediji su objavili da na čelo najmoćnije hrvatske, bankarske koalicije, umjesto Zorana Bohačeka dolazi bivši šef RBA Zdenko Adrović.

Kamo god da se okreneš, ovih su dana svima puna usta koalicije. S jedne je strane nasljednica umiruće Kukuriku koalicije – Hrvatska raste, s druge Domoljubna, između njih još jedna koalicijska tvorevina – Most. I svi bi oni trebali ući u koaliciju nacionalnog spasa, što je naknadno ispravljeno u reformsku koaliciju. Mukotrpnost koaliranja nije hrvatski specijalitet. Jedna Europska unija (Unija) ne može dogovoriti ni zajedničku strategiju, a kamoli jedinstvenu politiku prema stotinama tisuća (a u perspektivi i milijunima) aspiranata na europska državljanstva. Čini se da je zasad jedina sastavnica te politike bodljikava žica na granicama šengenske Europe u raspadanju. Svedoci smo i teškog slaganja svjetske velike koalicije protiv ISIL-a. Hollande tek nakon pariškog petka trinaestog poziva za stol Obamu i Putina baš kao što Petrov pokušava u ista kola upregnuti Milanovića i Karamarka. Teško je reći koji od ta dva para moćnih potencijalnih partnera drži više figa po džepovima. Jedini koalički kapacitet zasad je ostvaren u zajedničkom pijetetu prema žrtvama i britanskom pjevanju ‘Marseljeze’ na Wembleju. (Iako, s otočke strane to i ne izgleda kao nevažna gesta.) Koalicije se svakodnevno stvaraju i razvrgavaju i u biznisu. Konkurenti prema potrebi preko noći postaju (koalički) partneri, a još brže smrtni poslovni neprijatelji. Primjerice, bankari se međusobno glođu do zadnje decimale kamatnih stopa, ali istovremeno ‘prema van’ imaju svoju stabilnu interesnu koaliciju, koju još ovih dana dodatno kadrovski pojačavaju. Koja je pouka priče? Koalicije ne počivaju na idealima, niti podrazumijevaju iskrenost partnera. Mogu ponekad uspjeti samo ako ih veže zajednički interes. A održavaju se na životu dok ne ostvare svoju misiju i viziju. Kamo sreće da to kod nas ipak uspije ‘preko Mosta’.

Raspada li se jedini hrvatski dogovor SDP-a i HDZ-a, onaj o reformi školstva i kurikulumu? Naime, HDZ-ovi navijači Vladimir Paar i Nevio Šetić žestoko su se obrušili na reforme zahvate Borisa Jokića (koje je on predstavio u prošlom broju Lidera). Zamjeraju reformatorima manjak sadržaja iz matematike, fizike, kemije i biologije. Najavili su i predstavljanje svoje publikacije, čiji su urednici. Teško je reći je li to stranački, svjetonazorski ili generacijski sukob. No dvojac kritičara svoj prijedlog reformi temelji na davno donesenom nacionalnom obrazovnom standardu (HNOS-u). Sjećam ga se kao otac učenice trećeg razreda koja više nije imala obvezu pročitati najzanimljivije ‘okvirice’ u udžbenicima. Kad sam pitao na roditeljskom sastanku o čemu je riječ, dobio sam rezigniran odgovor staroga dobrog učitelja Vinka da se on, eto, treba držati HNOS-a, koji je tako propisao rasterećenje učenika. I taj je HNOS izostavio iz programa sve zanimljivo, a ostavio samo dosadu koja neće zainteresirati za materinski jezik nijednog daka. Slično je bilo u drugim predmetima. I zato, sačuvaj me, Bože, svih HNOS-ova i HNOS-ovaca!