Mandela i de Klerk bili su si bliži nego vođe hrvatskih stranaka

Ako neka opcija kupnjom ipak osvoji vlast, neće moći provesti široke i strukturne reforme toliko potrebne ovom društvu. Očito to i zaslužujemo.

Naime, nakon dekada i dekada neprijateljstava, brutalnog režima, posebno ogromnog jaza između jedne nacije, ali različitih rasa, pronašli su zaista politiku mudrosti i formirali ne samo vlast nego i novu državu temeljenu na drugačijim vrijednostima. I sada dolazim do poente ove kolomne i odgovora čelnika dviju naših najvećih stranaka na ponudu nezavisne liste Mosta da se formira vlada nacionalnog jedinstva, koji su zaključili nešto u stilu: ‘Kako ću sjesti za isti stol s osobom/strankom koja je…’ Postoje ti rijetki trenuci kada nacije dobivaju vrlo važne poruke, mislim da smo i mi dobili istu. Je li moguće da su ti ljudi sebi međusobno napravili nešto toliko nepremostivo da nisu u stanju sjesti za zajednički stol i pokušati razgovarati? Je li moguće da nije moguć dijalog u ime dobrobiti iste one zemlje u koju se kuni? Naravno da je moguće no to zahtijeva veliku političku hrabrost, ali prije svega političku odgovornost. Ili da to malo pojednostavim. Na izborima svi sudionici dobiju jasnu poruku da biračko tijelo nije spremno predati vlast jednoj stranci te da je polarizacija između stranaka prešla i na biračko tijelo. Upravo sada, jedini mogući izlaz iz ove situacije je dijalog, iskren dijalog, ne kalkulativan! I jedini i drugi, ali i treći slažu se u mišljenju da smo u nezavidnoj situaciji, naravno, ako se riješimo političkog folkloru u kojem oni koji su obnašali vlast smatraju da bilježimo rast, a oni koji je pokušavaju osvojiti misle da smo gospodarski u silaznoj putanji. U osnovi, svi se slažu da je situacija u zemlji teška.

I naravno, što čine naše vrli vođe u ovom trenutku? Igraju prljavim trikovima, traže mane jedni drugima! Služete li se sa mnom u jednoj vrlo jednostavnoj postavci? Da bilo tko formira vlast, a bez dogovora s drugim strankama, nastavit će polarizaciju u društvu i, što je još gore, neće imati dovoljno političke snage i kredibiliteta za promjene i toliko željene reforme. Neki od čitatelja koji čitaju ovaj članak pomislit će da i ja pripadam glasačkoj mašineriji i podupirateljima nezavisne liste Mosta. Ne pripadam, samo sam naivno krenuo od toga da svi jednako volimo svoju zemlju, da je želimo bolju za svoju djecu jer za nas je prekasno. Za sebe bolju budućnost očito nećemo uspjeti osigurati. Opći politički dijalog u društvu bio bi dobar početak da se krene putem koji će ovoj zemlji donijeti napredak. To nije naivno kako mnogi tzv. politički analitičari pokušavaju prikazati ove inicijative. To je prije svega mudro i to bi bilo državničko ponašanje onih koji žele biti državnici.

No mislim da će završiti drugačije, možda upravo onako kako zaslužujemo. Namjerno ovdje ne ističem različite teorije urote i tko je čiji trojanski konj, je li ova ili ona politička opcija već kupila glasače jer mislim da je to nebitno. Gubitnik je ionako društvo u cjelini. U jednoj od prijašnjih kolumni pisao sam o konsenzusu u vezi s minimumom političkih pitanja koja su neosporna. Naravno da je ipak naivno očekivati da u takvom okruženju interesi političke opcije i svjetonazori padaju u drugi plan, a da u prvi plan izbija ukupan interes društva. Kako god bilo, birači su poruku poslali, vlast nitko ne može dosegnuti samostalno. Opcija koja kupnjom ili, ako želite da to nazovemo trgovinom, ipak osvoji vlast, na kraju će biti uskraćena za mogućnost provedbe široke i strukturne reforme toliko potrebne ovom društvu. Očito to i zaslužujemo.