Samo za hrabre

HDZ jedini ima osmišljen i razrađen razvojni program, a Most kao nadzornik može biti osigurač protiv (stare bolesti) stranačkoga kadroviranja i regulator kvalitete promjena.

Najveći je nedostatak takve koalicije što nema kapacitet za promjenu sustava. Naime, u tom slučaju Most ulaz u državnu upravu koju je već postavila Milanovićeva koalicija, kao da ulazi u tudi bunker napraviti promjene. Upravo je u državnoj upravi početak promjena, a taj je bunker pret hodne četiri godine (zakonski i kadrovske) uređivan tako da državom politički upravlja vladajuća koalicija, a pravni je sustav podređen tomu političkom cilju. Most kao mreža političkih aktivista jednostavno nema izgleda dugoročno opstati u tom bunkeru, a nije izgledna ni promjena sustava. Ma što potpisali na početku, izgledno je da se članovi Mosta prije ili poslije stope sa SDP-om ili mu trgovački pristupe, da tako sami dezavuiraju ideju trećeg puta kao reformske snage. No to bi, uz manjine i male stranke, bila interesno stabilna vlada, dok traje. I bila bi to politička pobjeda SDP-a.

Opcija velike koalicije HDZ-a i SDP-a, koja politički nije realna u ovom trenutku, također nema kapacitet za promjenu. Kao i u prethodnom slučaju, tu bi HDZ ušao u SDP-ov bunker i najviše bi se energije trošilo na bitku za položaje i trgovinu njima: SDP bi nastojao sačuvati stečeno, HDZ osvojiti što više. Za SDP bi takva koalicija imala neku korist čuvanja ‘statusa quo’. Za HDZ samo štetu. Promjene bi izostale. Postoje još dvije opcije koje nisu rješenje, a to su trgovačke opcije: okupljanja svega što se okupiti može, od malih stranaka i manjina, te ‘uzeti’ nekoliko zastupnika Mosta da bi se sklepala natpolovična većina. To su neo zbiljne opcije koje nemaju ni kapacitet trajnosti ni kapacitet promjena. Koliko je poznato, zasad tek SDP-ova koalicija pokušava skupiti te trgovačke mandate.

Reforme u programima I naposljetku, zašto je opcija koalicijske vlade HDZ-a i Mosta uz postojeće izborne rezultate jedino rješenje za promjene? Najkraće, zato što i HDZ i Most imaju temeljitu reformu sustava u svome izbornom programu. HDZ ima stranačku snagu i strukturu nužnu za provedbu reformi, Most ima dovoljno veliku parlamentarnu zastupljenost da bude dobar nadzor. HDZ jedini ima osmišljen i razrađen razvojni program (IFO-institut), Most kao nadzornik može biti osigurač protiv (stare bolesti) stranačkoga kadroviranja mimo kompetencija i regulator kvalitete promjena.

U slučaju takve koalicije reformska vjerodostojnost uvjet je za njezino trajanje za obje strane, kao svojevršni mač nad glavom. Uz to, jako je važno što nakon odlaska aktualne administracije ulaze u ‘prazan’ prostor upravljanja državom, bez naslijeđenih kadrovskih obveza, što uvelike olakšava promjene – mogu izabrati najprimjerene i najkompetentnije za ključne upravljačke položaje.

Nužno je, dakako, da obje strane preuzmu odgovornost za sudjelovanje u izvršnoj vlasti jer situacija u kojoj jedan radi, drugi kontrolira, unaprijed je osuđena na propast. Sve drugo može biti predmet dogovora, uključujući i mjesto predsjednika vlade i ministara. Snažna im je vanjska točka kontrole jaki oporbeni SDP, s kojim bi također bilo dobro postići suglasnost o temeljnim reformskim točkama.

To bi bio model koji može donijeti supstancijalnu i nužnu preobrazbu sustava. Pitanje je postoji li dovoljno odgovornosti i slobode u vodstvu HDZ-a i Mosta da uđu u njega i provedu ga. Koliko vidim, HDZ je na tom putu. Čini mi se da je Most također tu, s tim što, prirodno, u početku pregovora jača položaj bacajući udicu na obje strane. Bit će tu još mnogo dima, spina i pokušaja unošenja razdora u Most sljedećih dana. No vjerujem da će odgovornost nadjačati dim.