Most je disruptor u politici. Ako i ne uspije, sjeme je posijano!

Ako ova disrupcija i ne uspije otprve, ipak se treba veseliti što demokracija nije potpuno izgubljen model. I da potrošačima (glasačima), bar dobrom dijelu, možak ipak nije ispran.

Čelnici Mosta najavljaju da sljedeći premijer neće biti ni Milanović ni Karamarko. Uspaničene klasične stranke preko noći prihvaćaju dojučerašnju herezu i već se nude nestranakački kandidati iz bankarskih ili konzultantskih krugova. A tek je počelo.

Za razumijevanje rezultata parlamentarnih izbora u kojima su SDP-ova i HDZ-ova koalicija završile gotovo potpuno poravnanje, a politička grupacija Most s osvojenih 19 mandata postala odlučujuća snaga za sastavljanje vlade, ne bi bilo zgora pročitati knjigu Claytona M. Christensena ‘The Innovator’s Dilemma’ (1995.). U njoj autor uvodi pojam disruptivne inovacije.

Pojednostavnjeno, to je ideja koja ima snagu iz temelja promijeniti tržište nekog proizvoda ili usluge te potencijalno izbaciti vodeće tvrtke iz tog segmenta. Disruptivne inovacije nastaju na tržištima na kojima su vodeće tvrtke usmjerene na razvoj starih modela poslovanja umjesto na prilagođavanje razvoju tehnologije i mogućnostima tržišta. Najpoznatiji primjer disruptivne inovacije jest Uber, koji mobilnom aplikacijom povezuje vozače s putnicima i nudi bržu i jeftiniju uslugu. I koji iz temelja mijenja industriju taksi-usluga diljem svijeta. Tu su još Facebook, iCloud, Airbnb, Bitcoin, Netflix na drugim područjima…

Pogledajmo sada tržište političkih stranaka u Hrvatskoj. SDP, HDZ i ostale klasično ustrojene stranke četvrt se stoljeća ne mijenjaju. Potpuno su neinventivne. Sve političke ideje koje su se išle uobičavati u klasične političke stranke (Lesarovi Reformisti, Gabrićev Nacionalni forum ili Holyčin ORaH) ili su brzo propale ili čak nisu uspjeli osvojiti nijedan mandat na izborima. Samo je jedna neformatirana politička skupina okupljena pod imenom Most, sklepana mimo svih pravila, uz inovacije poput ovjeravanja izjave kod javnog bilježnika o nekoaliranju s HDZ-om ili SDP-om, napravila rusvaj. Dogodila se disruptivna inovacija na političkom tržištu. I gle čuda, potrošači, tj. glasači na izborima, okrenuli su se upravo toj disruptivnoj inovaciji.

Elementi disruptivne inovacije odnose se i na ideje tko će biti novi premijer. Čelnici Mosta Božo Petrov i Drago Prgomet najavljaju da sljedeći premijer, što je do jučer bilo nezamislivo, neće biti ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko. Uspaničene klasične stranke preko noći prihvaćaju tu dojučerašnju herezu i već se nude nestranakački kandidati iz bankarskih ili konzultantskih krugova. A tek je počelo.

Naravno, disruptivne inovacije sadržavaju i opasnost da u brzini uvođenja ne budu slomljene. Ali čak i da se to dogodi, posijano je sjeme inovacije. Kupci (glašači) znaju za njega. Bez obzira na to priklone li se mostovci SDP-u ili HDZ-u, raskole li se…, novi politički model došao je na učmalo, duopolno hrvatsko političko tržište. Da bi se Most dokazao kao održiva disruptivna inovacija, mora pokazati da može rješavati probleme (ili tjerati na njihovo rješavanje).

Reforma je ključna riječ koju lideri Mosta uporno ponavljaju. Treba pričekati službeni popis reformi koje će biti predvjet za politički brak sa SDP-ovom ili HDZ-ovom koalicijom. Iz onoga što se može naslutiti riječ je o reformama javne uprave, državne i lokalne samouprave, poreznog sustava i pravosuđa. Načelno, to je pohvalan izbor. Međutim, riječ je o dobrodošlom, ali ipak – romantizmu. Život je malo kompliciraniji. Mostovci, primjerice, ne spominju upravljanje javnim dugom. Reforme imaju svoj tempo i troškovnik. A manevarski je prostor vrlo malen. Bilo bi šteta da dobre namjere za pola godine ili godinu uništi neupravljanje javnim dugom. Nitko u državi, pa ni mostovci, nema ekonometski model koji bi simulirao što donose reforme koje se predlažu.

Razumljivo je što upravljanje javnim dugom nije u fokusu igrača iz Mosta. Mnogi od njih dolaze s iskustvom vođenja gradova i općina, pa im je javna uprava mnogo jača strana. Ako je to tako, onda će lakmus-papir koliko su mostovci u vezi s tim revolucionarno disruptivnim biti hoće li među njihovim reformama biti jedna sasvim konkretna stvar – ukidanje Zakona o službenicima i izjednačavanje svih u državnom aparatu sa zaposlenicima u privatnom sektoru za koje vrijedi Zakon o radu.

Ako se i uspostavi postizborni savez koji će omogućiti formiranje i djelovanje vlade bez ponovljenih izbora, proces će teško biti pravocrtan. Novi mandatar, tko god bio, morat će prepoznati prioritete (upravljanje javnim dugom, reforma javne uprave i pravosuđa te poticanje izvoza logičan su miks). Ako se i bude lutalo, ako ta disrupcija ne uspije otprve, ipak se treba veseliti što demokracija, shvaćena kao političko tržište, nije potpuno izgubljen model. I da potrošačima (glašačima), bar dobrom dijelu, možak ipak nije ispran.