Koja je kombinacija jedino rješenje za stabilnu vladu

HDZ jedini ima osmišljen i razrađen razvojni program, a Most kao nadzornik može biti osigurač protiv (stare bolesti) stranačkoga kadroviranja i regulator kvalitete promjena.

Mnoge je spinova i podmetanja nakon nedjeljnih parlamentarnih izbora. Više je kombinacija za formiranje nove vlade. Ali postoji samo jedno rješenje za stabilnu vladu koje donosi političku pobjedu svim svojim sudionicima i istodobno ih prisiljava na promjenu načina upravljanja državom ili takozvane reforme. A to je vlada HDZ-ove koalicije i Mosta, koju po prirodi poslije mogu poduprijeti manjinski predstavnici ili manje stranke. No najprije ponešto o opcijama koje ne znače uspjeh za sve svoje sudionike i dobrobit za državu. Najsličnija pobjedničkoj opciji jest ona koja bi se sastojala od SDP-ove koalicije i Mosta. Zanemarimo na trenutak svjetonazorske sklonosti i nesklonosti te vjerodostojnost zastupanja koji ipak kažu da je Most svjetonazorski bliži HDZ-u nego SDP-u te da su takvi i njihovi birači. Recimo da to za pragmatično i djelotvorno političko koaliranje nije važno.

Najveći je nedostatak takve koalicije što nema kapacitet za promjenu sustava. Naime, u tom slučaju Most ulazi u državnu upravu koju je već postavila Milanovićeva koalicija, kao da ulazi u neki bunker napraviti promjene. Upravo je u državnoj upravi početak promjena, a taj je bunker prethodne četiri godine (zakonski i kadrovski) uređivan tako da državom politički upravlja vladajuća koalicija, a pravni je sustav podređen tomu političkom cilju. Most kao mreža političkih aktivista jednostavno nema izgleda dugoročno opstati u tom bunkeru, a nije izgledna ni promjena sustava. Ma što potpisali na početku, izgledno je da se članovi Mosta prije ili poslije stope sa SDP-om ili mu trgovački pristupe, da tako sami dezavuiraju ideju trećeg puta kao reformske snage. No to bi, uz manjine i male stranke, bila interesno stabilna vlada, dok traje. I bila bi to politička pobjeda SDP-a.

Opcija velike koalicije HDZ-a i SDP-a, koja politički nije realna u ovom trenutku, također nema kapacitet za promjenu. Kao i u prethodnom slučaju, tu bi HDZ ušao u SDP-ov bunker i najviše bi se energije trošilo na bitku za položaje i trgovinu njima: SDP bi nastojao sačuvati stečeno, HDZ osvojiti što više. Za SDP bi takva koalicija imala neku korist čuvanja ‘statusa quo’. Za HDZ samo štetu. Promjene bi izostale. Postoje još dvije opcije koje nisu rješenje, a to su trgovačke opcije: okupljanja svega što se okupiti može, od malih stranaka i manjina, te ‘uzeti’ nekoliko zastupnika Mosta da bi se sklepala natpolovična većina. To su neozbiljne opcije koje nemaju ni kapacitet trajnosti ni kapacitet promjena. Koliko je poznato, zasad tek SDP-ova koalicija pokušava skupiti te trgovačke mandate.

I naposljetku, zašto je opcija koaličijske vlade HDZ-a i Mosta uz postojeće izborne rezultate jedino rješenje za promjene? Najkraće, zato što i HDZ i Most imaju temeljitu reformu sustava u svome izbornom programu. HDZ ima stranačku snagu i strukturu nužnu za provedbu reformi, Most ima dovoljno veliku parlamentarnu zastupljenost da bude dobar nadzor. HDZ jedini ima osmišljen i razrađen razvojni program (IFO-institut), Most kao nadzornik može biti osigurač protiv (stare bolesti) stranačkoga kadroviranja mimo kompetencija i regulator kvalitete promjena.

U slučaju takve koalicije reformska vjerodostojnost uvjet je za njezino trajanje za obje strane, kao svojevrsni mač nad glavom. Uz to, jako je važno što nakon odlaska aktualne administracije ulaze u ‘prazan’ prostor upravljanja državom, bez naslijeđenih kadrovskih obveza, što uvelike olakšava promjene – mogu izabrati najprimjerene i najkompetentnije za ključne upravljačke položaje.

Nužno je, dakako, da obje strane preuzmu odgovornost za sudjelovanje u izvršnoj vlasti jer situacija u kojoj jedan radi, a drugi kontrolira, unaprijed je osuđena na propast. Sve drugo može biti predmet dogovora, uključujući i mjesto predsjednika vlade i ministara. Snažna im je vanjska točka kontrole jaki oporbeni SDP, s kojim bi također bilo dobro postići suglasnost o temeljnim reformskim točkama.

To bi bio model koji može donijeti supstancijalnu i nužnu preobrazbu sustava. Pitanje je postoji li dovoljno odgovornosti i slobode u vodstvu HDZ-a i Mosta da uđu u njega i provedu ga. Koliko vidim, HDZ je na tom putu. Čini mi se da je Most također tu, s tim što, prirodno, u početku pregovora jača položaj bacajući udicu na obje strane. Bit će tu još mnogo dima, spina i pokušaja unošenja razdora u Most sljedećih dana. No vjerujem da će odgovornost nadjačati dim.

Nova vlast suočit će se s posljedicama konverzije kredita. Ako Ustavni sud ne poništi sporne odredbe, prijedlog za mirenje prvi je korak za tužbe ‘teške’ osam milijardi kuna pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja.

Buduća hrvatska vlada, ma u kojem sastavu bila, mogla bi se vrlo lako suočiti s problemom kako vratiti osam milijardi kuna bankama ‘pogođenima’ zakonima o švicarskom franku. Samo desetak dana nakon izglasavanja Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju, potkraj rujna ili početkom listopada u Ministarstvo vanjskih poslova stigli su prijedlozi banaka za mirenje. Korak je to prije arbitraže na Međunarodnom sudu za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja između Hrvatske i drugih zemalja, što znači da su banke poslale poruku Vladi da je ona, doduše, dobila bitku za švicarac, ali ne i rat. Nemamo potpunu informaciju je li riječ o svih osam banaka koje su morale rezervirati sredstva kako bi isplatile korisnike kredita u švicarskim francima, no čak i da nisu sve predložile.

Banke su podnijele prijedlog za ocjenu ustavnosti donesenih zakona. Prema njihovu mišljenju, sporno je retroaktivno djelovanje zakona, zadiranje države u privatopravne odnose i umanjenje prava stečenih investiranjem, koja su zajamčena Ustavom.

EUROPSKA KOMISIJA I SUD EU

EK zasad razmatra koliko su zakoni u skladu s pravilima EU, no institucionalno ne može mnogo pomoći, za razliku od Suda EU koji je neka vrsta vrhovnog suda i čije je tumačenje zakona nacionalni sud obvezan primijeniti pri donošenju presude.

MIRENJE

Riječ je o obveznom koraku prije arbitraže na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja. Banke i Vlada iznijet će argumente i moguće je više scenarija. Jedan je da Vlada u cijelosti odšteti banke zbog ugrožavanja ulaganja, no one su vjerojatno spremne na kompromis.

ARBITRAŽA

Propadne li mirenje, banke i država prihvatit će odluku Međunarodnog suda za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. Postupak traje oko dvije godine i svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Matiji i Aldu Radoloviću, pa će Ustavni sud u tom stavu moći donositi odluke samo do lipnja, kad ostaje bez kvoruma. S obzirom na to SDP i HDZ dosad nisu mogli dogovoriti ni o dva nova suca, takva je situacija vrlo rizična za banke pa ne smiju ništa prepustiti slučaju. Upravo zato konkretniji odgovor RBI-ja daje naslutiti da su banke odlučne ići i do Washingtona.

Zamke bilateralnih ugovora

Bilateralni ugovori o zaštiti ulaganja koje je Hrvatska potpisala 1996. s Rusijom (sjedište OAO Sberbanka) i 1997. s Italijom (UniCredit SpA i Banca Intesa Sanpaolo), Austrijom (Erste Group Bank, RBI i Hypo Group Alpe-Adria), Francuskom (Société Générale Group) i Mađarskom (OTP) daju za pravo tim bankama da tuže države radi naknade zbog ugrožavanja njihovih ulaganja u Hrvatsku. Primjerice, u bilateralnom ugovoru s Austrijom piše da država (u ovom slučaju Hrvatska) neće izvlačiti ulagača, osim u javnu svrhu, zakonski i uz naknadu. Iako je formulacija pomalo nespretna, iz bankarskih krugova dobili potvrdu da se riječ ‘izvlačenje’ odnosi i na oduzimanje dobiti bankama zbog konverzije švicarskih franaka u eure. Izvlačenje je moguće samo na temelju zakona, što je hrvatska vlast i učinila, i samo u slučaju javnog interesa. Podsjetimo, obrazloženje hrvatske vlade bilo je da želi sačuvati zdravlje svojih građana, što jest javni interes, ali to ujedno omogućuje bankama da traže pravednu naknadu.

Osim toga, naš sugovornik upozorava da bi banke mogle iskoristiti i argument na temelju kojega bi, i da nema odredbe o izvlačenju, mogle pobijediti na arbitražnom sudu. Riječ je o zabrani diskriminacijskih mjera, što je također navedeno u bilateralnim ugovorima. Ona se odnosi na to što je Vlada tom mjerom obuhvatila samo kredite vezane uz švicarski franak, a nije uzela u obzir kredite vezane uz euro, koje također imaju jednak učinak iako (zasad) manje bole korisnike tih kredita. Drugim riječima, Vladina je mjera trebala obuhvatiti sve kredite s valutnom klauzulom.

Male šanse Hrvatskoj

Slične su odredbe s Francuskom, Italijom, Rusijom i Mađarskom. Zato bankari u bilateralnim ugovorima vide šansu za spas osam milijardi kuna, koliko će ih ukupno stajati konverzija franka u euro. Takvog je mišljenja i predsjednik Udruge pravnika u gospodarstvu Zagreb Miljenko Giunio: – Bude li arbitraže u Washingtonu, hrvatske su šanse vrlo male – smatra.

Pritom treba uračunati i troškove arbitražnog suda od tri milijuna dolara, što znači da će minimalni troškovi za Hrvatsku biti 24 milijuna dolara. Naime, kako znamo, banke za sada ne namjeravaju zajedno tužiti Hrvatsku u Washingtonu, nego pojedinačno, što znači da će se voditi osam postupaka. Troškovi će biti još veći ako Hrvatska izgubi u arbitraži, zbog zateznih kamata. Naime, u bilateralnim ugovorima jasno stoji da pri izvlačenju država mora isplatiti ulagaču pravednu naknadu odmah, bez odgađanja. Budući da država nije isplatila naknadu, banke će u Washingtonu, bude li arbitraže, tražiti i zatezne kamate. Aleksić nije upoznat s mogućnošću arbitraže na temelju bilateralnih ugovora o zaštiti ulaganja, no i ne zabrinjava se mnogo zbog toga. Smatra da Ustavni sud, kojem su banke podnijele zahtjev za ocjenu ustavnosti spomenutih zakona, odluku neće donijeti brzo, a dotad će svi štediše biti odštećeni pa će to onda biti problem države i banaka, a ne korisnika kredita. Ipak, kaže da država ima instrument za povrat sveg novca koje bi joj banke mogle uzeti.

Lalovčeve prijetnje – Neka donese porez na aktivu banaka i vrlo će brzo vratiti taj novac, a može i sve svoje depozite povući u državni HPB. To bi trebalo učiniti i ako u Washingtonu država izgubi spor s bankama – kaže Aleksić. Te je mjere najavio i ministar financija Boris Lalovac. Sugovornici iz bankarskih i pravnih krugova ističu kako je Vlada donoseći te mjere bila svjesna da bi država za nekoliko godina mogla iz proračuna vratiti cijeli iznos bankama. Vlada ih je donijela zbog izbora i ni zbog čega drugog, pritom uloživši u izbornu kampanju novac poreznih obveznika. Giunio kaže kako je Vlada napravila veliku pogrešku kad nije saborske zastupnike upozorila na sve posljedice izmjena i dopuna spomenutih zakona, na što su upozoravali mjerodavni iz MVP-a.

Drugim riječima, Vlada je populistički krenula u rat svjesna da će vjerojatno neka buduća vlada morati platiti bankama sve ono što su one morale isplatiti svojim klijentima. Ta arbitražni sudac u HGK spomenuo još i to da bi se banke mogle obratiti i Sudu EU u vezi s granicom diskrecije koju je Europska komisija dala nacionalnim vladama u nekim zakonima. Konkretno, u Zakonu o potrošačkom kreditiranju hrvatska je vlada, tako barem tvrde banke, prešla granice diskrecijskog uređivanja pravila potrošačkog kreditiranja i tako izašla iz okvira EU. EK sada razmatra je li se to dogodilo, no glavnu će riječ imati Sud EU koji će donijeti tumačenje tog zakona. Ako on bude u suprotnosti sa smjernicom EU, sudovi u Hrvatskoj morat će donositi presude u skladu s tim tumačenjem. To pak znači da bi se, odluči li se banke nakon toga na tužbe na hrvatskim sudovima, neke odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ignorirale, što ide u korist bankara.

S kim će se banke miriti? Sve te mogućnosti stoje na raspolaganju bankama i svaka im daje vrlo dobre izgleda da debelo naplate od poreznih obveznika populističku mjeru koju je donijela vlada Zorana Milanovića. To što su usporedno s podnošenjem ocjene ustavnosti dvaju zakona bankari podnijeli prijedlog za mirenje, što je obvezan korak koji prethodi arbitraži u Washingtonu, jasno pokazuje da ne namjeravaju tek tako potpisati kapitalizaciju. U Banskim dvorima o tome šute i bankama će odgovoriti tek kad se formira nova vlada. Ipak, nastavi li vladati SDP-ova koalicija, možemo očekivati eskalaciju sukoba jer država također može naštetiti bankama. Most je čak radikalniji jer traži konverziju svih kredita u kune, pa i eurskih, a HDZ je i u predizbornoj kampanji optuživan da je zastupnik bankarskog lobija. Kako god, od tog rata nitko neće profitirati, čega su svjesni i u bankarskim krugovima pa neslužbeno spominju da je najbolje da mirenje uspije te da nova vlada ili promijeni zakone ili da zajedno sa štedišama i bankama snosi dio troškova konverzije franka u euro.