Javni dug

Saborske odluke i zakoni sada će se donositi u drugačijem ozračju i, nadajmo se, rezultirati s više konkretnih mjera koje trebaju ostvariti reforme, prije svega u domeni javnog sektora i pravosuđa.

Stanje javnog duga i način na koji se i dalje generira postaje bolest s mogućim tragičnim posljedicama te se rješavanje tog problema treba postaviti kao nacionalni prioritet. Zasigurno će i dokumenti Europske komisije (koji samo čekaju novog mandatara) biti s većim osvrtom, da ne kažem propisanim mjerama i ciljevima koje će nova vlada morati uvažiti i provoditi, a sve ostalo… ‘široko nam polje’.

Fondovi EU, strategije reindustrijalizacije, pametne specijalizacije, inovacije, poticanje stranih ulaganja i zapošljavanja itd., svime se možemo koristiti, ali zasnovano na realnim planovima i poznatim izvorima financiranja koji više ne mogu biti temeljeni na budućim prihodima javnih financija. To znači da ulaganja moraju doći iz privatnog sektora i njegovih financijskih kapaciteta, za koje svi znamo da nakon šest godina krize i nisu tako veliki da bi mogli kreirati brže stope rasta BDP-a i zapošljavanja.

Kao što sam u nekoliko navrata naglašavao strana su ulaganja dosad dolazila u etablirane dobrostojče kompanije ili financijske institucije s tržišno velikim udjelima (da ne kažem monopolima), a ‘greenfielda’ nikada nije ni bilo da bi naročito utjecao na zapošljavanje i BDP. Slučaj Adrisa i prodaje duhanskog poslovanja samo potvrđuje moju tezu. Zašto strana ulaganja nisu donijela nova radna mjesta i rast treba mnogo ozbiljnije analizirati prije novih konkretnih mjera koje bi morale rezultirati znatnim pomakom u strukturi, visini i brzini stranih ulaganja.

Tečaj, poticajne kamate, radna snaga i poticajne porezne sheme zasad nisu rezultirali većim interesom stranih investitora. Primjer Kupara i stvarnog interesa za ulaganja u turizam, kao najbržerastući i prepoznatljiv segment hrvatskoga gospodarstva, jasno ukazuje da postoji nešto što u ozbiljnim analizama ulaganja i našoj percepciji ‘dobrih prilika’ stoji na suprotnim stranama. Možemo li iz iskustava neostvarenih ulaganja nešto naučiti ili ne ostaje na nama.

Nemam namjeru biti toliko pretenciozan da nagađam što je uzrok takovom stanju ‘greenfield’ ulaganja, ali oni koji će sutra biti kreatori gospodarske politike moraju vrlo brzo riješiti tu zagonetku. Ubrzanje stranih ulaganja ubrzat će i ulaganja hrvatskih gospodarstvenika te ubrzati oporavak i rast izvoza, zapošljavanja i BDP-a.

Zasigurno će se kod reforme javne uprave i o tom aspektu njezinog rada i ovlasti morati povesti računa, jer, usprkos zahtjevima nekih stranaka za decentralizacijom, dosadašnja iskustva ne idu im na ruku. Pogotovo su opasne njihove želje za samostalnošću u upravljanju javnim dobrima kao što su npr. obala, nacionalni parkovi, vode, šume, zemljišta itd. koje se skrivaju iza takozvanog interesa za decentralizaciju.

Treba li oni biti ključni faktor u donošenju odluka o ulaganjima? Moram priznati da ne mislim da je to za Hrvatsku najbolja opcija.

Lokalna uprava mora uz državu voditi i preuzeti brigu osim za racionalni ustoj općina i gradova i brigu za demografski razvoj svojih regija, prosvjetu, zdravstvo i infrastrukturu kao sastavni dio nacionalnih ciljeva financiranih i monitoriranih iz državnih i europskih izvora financiranja. U tome nema ograničenja za njihovu samostalnost i kreativnost, ali uz adekvatnu fiskalnu kontrolu. Naravno da će to tražiti nešto reformirani sustav javne uprave i financiranja lokalne samouprave uz drugačiju podjelu proračunskih sredstava, međutim, to je most preko kojega ćemo svi morati prijeći.