Kad je na energetskim tržištima Europe smanjena potrošnja i spušta se cijena energije, a u Hrvatskoj produljena recesija i uvoze se energetska trošila i tehnologija, sazrelo je vrijeme da Hrvatska ponovno preispita svoju energetsku strategiju i pronađe stvarnu energetsku politiku. Taj bi napor, uz energetsku sigurnost i pouzdanost opskrbe energijom, trebao uključivati i pronalaženje realne ravnoteže između ciljeva energetske strategije EU i financijskih mogućnosti Hrvatske da energetikom osigura napredak.
Globalni tehnološki razvoj u energetici ići će prema smanjivanju štetnog utjecaja i posljedica dobivanja primarne energije. To su postupci ekstrakcije energije, od sigurnosti nuklearnih elektrana, sprječavanja izljeva nafte pri eksploataciji u podmorju do smanjivanja negativnih posljedica hidroelektrana i vjetroelektrana na biološki svijet i ostale komponente u okružju. Pri transportu i distribuciji energije električnim mrežama i plinovodima tehnološki razvoj i noviteti bit će usmjereni na učinkovitost sustava, smanjenje gubitka energije u prijenosu i smanjenje visokih troškova fleksibilnosti mreže – kaže prof. dr. sc. Igor Dekanić sa zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta.
Objašnjava da mnoga tehnološka dostignuća produbljuju, ali i dodatno mijenjaju shvaćanje o energiji, pa njihov doseg svrstava u tri kategorije. Prvo su energetske tehnologije koje su u komercijalnoj ili granično komercijalnoj uporabi, poput tehnologije pribavljanja i iskorištavanja obnovljivih izvora energije, koje omogućuju punu ili uvjetnu komercijalizaciju: uz veće ili manje fiskalne olakšice, subvencije ili poticaje. U te tehnologije ubrajaju se hibridna i električna vozila, kao i masovna proizvodnja električne energije, topline i ostalih oblika korisne energije iz obnovljivih izvora. Drugo su dostignuća, objašnjava Dekanić, s mogućnošću dobivanja velikih količina energije. Već dugo ulaže se mnogo novca u istraživanje njihova iskorištavanja, ali bez nerealnog optimizma teško je predvidjeti realno iskorištavanje. U tu skupinu ubrajaju se dobivanje korisne energije iz nuklearnih fuzije ili iskorištavanje vodika u prometu. Treću skupinu čine, smatra, klasične energetske tehnologije koje zahtijevaju ulaganja u energetsku efikasnost ili zaštitu okoliša, poput uporabe ugljena za proizvodnju električne energije, ali uz zbrinjavanje CO2 i pridobivanje fluidnih ugljikovodika iz nekonvencionalnih nalazišta.
Prof. dr. sc. Slavko Krajcar s Fakulteta elektrotehničke i računarstva Sveučilišta u Zagrebu smatra da danas nema radikalnih iskorača u energetici kao što su u povijesti bili parni stroj ili izmjenična struja, već se radi o inkrementalnim inovacijama. O energetici se ipak toliko govori zato što se promijenio odnos kupac – prodavatelj (potrošač – proizvođač) te je prihvaćena energija kao roba koja se nabavlja u tržišnim uvjetima.
Nadalje, prihvaćanje da energetika uvelike utječe na klimatske promjene odgovorne za 60-ak posto emisija CO2 te društvena spremnost da se s time suočimo navodi na to da se u proizvodni miks uključuje izvori energije s malim ugljičnim otiskom ili bez njega. Taj uvjet zadovoljavaju obnovljivi izvori energije, dodaje Krajcar, i kad je riječ o novom proizvodnom miksu, najčešće se na njih misli, iako u širem smislu to zadovoljavaju i nuklearne elektrane. No budući da ti izvori nisu bili cijenom proizvodnje kompetitivni s ‘klasičnim tehnologijama proizvodnje’, rješenje je bilo poticajna cijena, pri čemu svaki potrošač u zajednički fond za poticanje daje određeni iznos novca za potrošenu energiju. Danas je udio obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji u nekim zemljama i do nekoliko desetaka posto.
