Ekonomija dijeljenja neće potpuno zatrti tradicionalnu, ali svakako će sa sve većim udjelima sudjelovati u ukupnim prihodima nekih sektora. Posebno je uspješna među tvrtkama koje radi ostvarivanja dobiti dijele resurse ili osiguravaju platformu za rad slobodnjacima, potrošačima, neprofitnim organizacijama ili pak drugim tvrtkama.
Jeste li znali da se bušilica upotrijebi samo od 12 do 15 minuta u cijelom svom radnom vijeku? To je i logično, zar ne? Jer vama zapravo treba rupa, a ne bušilica – tim je riječima, prenosi magazin Fast Company, Rachel Botsman, autorica knjige ‘The Rise of Collaborative Consumption’, u svome nastupu na konferenciji TED 2010. objasnila razloge rasta takozvane kolaboracijske potrošnje. Potrošačima se više isplati ‘rentati’ bušilicu nego kupiti je, a onima koji su je kupili isplatiti će se jedino ako je iznajmljiv. Taj vrlo zanimljivi i praktični koncept postao je izvediv procvatom digitalnog svijeta i k tome digitalnih poduzetnika čija je uloga spojiti one koji traže s onima koji iznajmljuju. S obzirom na to da je jedan od pokretača trenda kolaboracijske potrošnje bila recesija, neki su ekonomski stručnjaci tom načinu razmjene dobara predviđali svijetlu budućnost.
Kako piše Fast Company, kolaboracijska potrošnja na mikrorazini nije doživjela bogzna kakav uspjeh, ali s vremenom se pretvorila u takozvanu ekonomiju dijeljenja (engl. sharing economy).
Pojednostavljeno, servisi koji su nudili usluge spajanja ‘sujeda’ koji iznajmljuju bušilice ili slične kućanske uređaje zapazili su da je više onih koji nude uslugu najma nego onih koji bi nešto unajmili. Koncept kolaboracijske potrošnje, odnosno ekonomije dijeljenja, doživio je uspjeh među tvrtkama koje radi ostvarivanja profita dijele resurse ili osiguravaju platformu za rad slobodnjacima, potrošačima, neprofitnim organizacijama ili pak drugim tvrtkama. Najbolji primjer za to globalne su tvrtke Uber ili Airbnb. Malotko nije čuo za servis za online iznajmljivanje nekretnina Airbnb koji trenutačno zapošljava šesto ljudi i u svome ‘portfelju’ drži više od milijun posjeda za najam, što je više nego što ima jedan hotelski lanac na svijetu. Jasno, on nudi drugačiju uslugu od hotelske, ali svejedno im je velika konkurencija, a mogao bi postati i veća ako poraste broj tuđih nekretnina za najam koje nude pansione usluge (obroke, spremačicu i slično).
Prema njima, takve tvrtke moraju se najprije dobro umrežiti, odnosno omogućiti umrežavanje kupcima i prodavačima usluga. Ono mora biti lagodno i jednostavno kako bi biznis uopće bio održiv. Nadalje, moraju zadobiti povjerenje obiju strana. Ta su dva koraka neodvojiva: bez povjerenja nema ni umrežavanja. Tek nakon što su svladani, tvrtke mogu razmišljati o načinima na koje će poboljšati svoju uslugu i graditi brend. Koncept ekonomije dijeljenja ne odnosi se samo na dijeljenje ili, bolje rečeno, iznajmljivanje (prodaju) materijalnih dobara nego i na radnu snagu. Najbolji je primjer za to Uber, koji odnedavno posluje i na domaćem tržištu. On je trn u oku ne samo taksi-sluzbi već i mnogih vlada koje taj način rada smatraju piratskim, pa čak i, kako je njihovo poslovanje nazvao ekonomist Paul Mason, putem prema dot-komunizmu. Ta američka tvrtka nudi usluge UberX i UberPop, pri čemu potonja izaziva najviše kontroverzija jer omogućava ‘bilo komu’ da vozi Uberova vozila. UberX uređenija je usluga jer omogućava komercijalnim vozačima da za Uber rade kao vanjski suradnici, i to putem svojih obrta (vozači voze osobna vozila). Premda su mnogi političari, među njima i Hillary Clinton, kritizirali taj način poslovanja jer radnici nemaju prava ni zaštitu kakvu imaju u ‘normalnim’ tvrtkama, čini se da tržište ipak ima zadnju riječ, pa bi se zakoni trebali prilagoditi novim ekonomskim trendovima, a ne obratno. Kako piše Business Insider, ekonomija dijeljenja koja se odnosi na poslovne modele u kojima se, poput Ubera, spajaju tvrtke i ‘freelanceri’ mogla bi postati potpuno ravnopravna uobičajenim modelima suradnje na tržištu rada.
