D uševno normalnome čovjeku teško je razumljiva vruća želja političkih junaka vodećih boja da zasjednu u Banske dvore. Nemaju li plan upravljanja državnim financijama, alias javnim dugom – a nemaju – neće (nam) pomoći ni paljenje molitvenih svijeća kod obližnjih Kamenitih vrata. Javni je dug skočio na 283 milijarde kuna, a u toj su strukturi državna jamstva okamenjena na čak 52 milijarde kuna! Upravo je zbog tog podatka ključna odluka koja se ne donosi od osamostaljenja (osim deklarativno): ona o čišćenju i stvarnom restrukturiranju javnih i državnih poduzeća. U toj odluci najveći je dio hrvatske skupoće i nekonkurentnosti (skok na ljestvici Doing Business 2016. za 25 mjesta samo je tehničke prirode).
U kakvome će stanju nova vlast, tko god ona bila, preuzeti državna poduzeća, iziskuje pravo istraživanje. Naime, uza sve direktive, pravila, transparentnosti, e-svega što može biti ‘e’ ne postoji na jednome mjestu, po pojedinačnim poduzećima, trenutačno (u stvarnome vremenu) stanje duga/kredita i odobrenih državnih jamstava. Najsvežije stanje jamstava Ministarstvo financija poslalo nam je na upit, dakle podaci nisu tajni, ali javno se objavljuju samo godišnje. Prema podacima zaključno s posljednjim danom ovogodišnjega rujna, od ukupne 52 milijarde kuna aktivnih državnih jamstava čak je 41 milijarda odobrena samo za tri cestovna poduzeća – HAC, Hrvatske ceste i Autocestu Rijeka-Zagreb! Ostali su, uključujući i HBOR, nemjerljivo manje glavobolni.
Da, točno je da je usklađenjem statističkih podataka o javnome dugu velik dio jamstava odobrenih državnim i javnim poduzećima ušao u obuhvat izravnog javnog duga (opća država). No osim što je to poguralo udjel javnoga duga u BDP-u, bez plana upravljanja javnim financijama niti će to biti transparentno niti će biti rješivo. Samo je manji dio, kaže Zrinka Živković Matijević, direktorica ekonomskih istraživanja Raiffeisen banke, ostao izvan obuhvata izravnoga javnog duga. Novoodobrena jamstva središnje države, prema HNB-ovim podacima, na kraju ovogodišnjega lipnja iznose 6,9 milijardi kuna (oko 2,1 posto BDP-a), od čega je udjel HBOR-a oko milijardu kuna.
Na stranicama Ministarstva financija postoji samo godišnji pregled izdanih jamstava za prošla razdoblja. Prema njegovim je podacima lani izdano 12,6 milijardi kuna novih jamstava, što je 3,8 posto BDP-a. Od toga se čak 96 posto odnosilo na prometni sektor. Iz podataka je vidljivo i to da se od 9,9 milijardi kuna novih financijskih jamstava (ostalo su činidbena) 7,35 milijardi odnosilo na refinanciranje postojećih obveza, a 2,6 milijardi na nova zaduženja.
Vlada je itekako svjesna da su najveći uteg javnom dugu jamstva za HAC, HC i ARZ, odatle i ideja o neslavnim propaloj monetizaciji. No kako god tehnički nazvali tu rabotu, cestovne se tvrtke u idućem mandatu moraju razdužiti, jer niti one imaju iz čega vraćati kredite niti proračun nerestrukturirane države može otplaćivati taj teret. Naime, ukupni dug HAC-a i ARZ-a iznosi više od četiri milijarde eura ili oko 30,5 milijardi kuna (na HAC se odnosi 3,1 milijarda eura, na ARZ 912 milijuna eura duga). Uz lanjski prikupljenih ukupno 250 milijuna eura (1,9 milijardi kuna) prihoda ne treba biti vrstan matematičar i izračunati da prihodno-rashodni izračun ne drži vodu.
S takvim brojkama otplata kredita nije moguća bez perpetuumskog refinanciranja većeg dijela dospjele glavnice uz državna jamstva, što se događalo i lani i ove godine. No odobranje državnih jamstava upitno je sa stajališta državnih potpora – prema pravilima EU državna jamstva kao oblik državne potpore neće se moći odobravati za refinanciranje obveza u 2016. (ni nakon toga), zbog čega je monetizacija i bila predložena u hitnome roku.
Pri tome je refinanciranje zbog sve većeg rizika države sve skuplje – sa svim uključenim bankarskim naknadama cijena je šest-sedam posto! To je brojka iz posljednje sustavne analize državnih jamstava i kreditnih obveza koju su Anto Bajo i Jelena Petrušić s Instituta za javne financije izradili potkraj prošle godine. Bajo kaže kako novije analize nema, no korjenito se ionako ništa nije promijenilo, monetizacija (zasad) nije uspjela, obveze se nisu smanjile. Prema toj je analizi najveći dio jamstava za kredite i zajmove cestarima, 16,4 milijarde kuna, odobren na rok od pet do deset godina. Najmanje je odobreno na kratki rok do pet godina (4,6 milijardi kuna) te onih na više od dvadeset godina (6,3 milijarde kuna). Od 2001. do 2007. prosječno je dospjeće 16 godina, no u posljednje dvije godine prosječni rokovi dospjeća skraćuju se na sedam godina.
Velike potrebe za zaduživanjem cestovnih trgovačkih društava uz visoke financijske rizike zbog rasta javnog duga pridonijeli su rastu kamatnih stopa, smanjenju rokova dospjeća čak i za zaduženja uz državna jamstva. Očito je kredibilnost države i javnih cestovnih društava znatno narušena, pa državna jamstva gotovo nemaju utjecaja na uvjete zaduživanja, rokove i visinu kamatnih stopa. Rast kratkoročnih obveza cestovnih poduzeća znak je povećanja financijskih rizika povezanih s otplatom duga, kojih će biti posebno u iduće četiri godine – analizira Bajo, dodajući kako su ta poduzeća stvorila obveze za otplatu glavnice i kamata (za koje im jamči država) do 2034. Pri tome najveći dio obveza dospijeva 2017., 2018. i 2019., kad bi – u samo tri godine – državi trebalo stići na naplatu 17,2 milijarde kuna! S takvom brojem ni Grčićev optimistični izračun (proračunski je deficit na kraju rujna samo 7,1 milijardu kuna, a s obzirom na to da je Hrvatska samo za kamate na javni dug u tom razdoblju utrošila 8,9 milijardi kuna, proračun je zapravo u primarnom suficitu za 1,8 milijardi kuna!) neće poživjeti dugo nakon izbora.