KAKO POBIJEDITI KAD JE SUKOB NEIZBJEŽAN

Poznavatelji prilika u Adrisu kažu da je više riječ o emotivnom konfliktu, a ne racionalnom, s time da su Cuccurinovi motivi još nepoznati – želi li pošto-poto srušiti Vlahovićevu autoritativnu poziciju ili sebi preko J&T-a osigurati poziciju u budućnosti.

Bitka za bogati Adris pokazuje kako se dugogodišnja partnerstva brzo mogu urušiti. Što učiniti da se to ne dogodi, a što kad neslaganje eskalira? Kako se zaštiti od preuzimanja ili, s druge strane, postići potpunu kontrolu nad tvrtkom? Stručnjaci predlažu razne mehanizme napada i obrane. Na kraju, sve se najčešće svodi na cijenu koju ponudi preuzimač. A cijenu, navodno, imamo svi. Pa i svaki mali ili veliki dioničar.

Slična borba (i to prilično emotivna) upravo se događa u rovinjskom Adrisu, gdje drugi po veličini dioničar Plinio Cucurin s pomoću fonda J&T pokušava preuzeti kontrolu. Anti Vlahoviću, koji je alfa i omega korporacije iako ima samo 20 posto vlasništva u dionicama, u ovim trenucima sigurno nije lako i morat će se poprilično upregnuti želi li održati svoju vladavinu. Rivalstvo i borba za prevlast nisu rijetkost među vlasnicima kompanija jer su u pitanju novac i smijer kojim netko od njih smatra da bi kompanija trebala ići. Dio dioničara, očito, nije bio zadovoljan smijerom kojim Adris ide (Cucurin je lani dao otkaz u Adrisu), a prodaja duhanskog biznisa, zbog koje se u Adris slio gotovo četiri milijarde kuna, bila je samo okidač za zaoštravanje odnosa. Hoće li se Vlahović uspjeti obraniti od, čini se, izrazito snažnog napada Plinija Cucurina, u ovom trenutku vrlo je teško prognozirati.

U Hrvatskoj je mnogo takvih primjera borbe za prevlast i, kažu akteri tržišta kapitala, mnogi od njih nerijetko su na rubu zakona. O transparentnosti preuzimanja u Hrvatskoj nema smisla govoriti. Hrvatska je malo tržište, ovdje se svi znaju, zbog čega kruži velika količina insajderskih informacija. Jedna o rijetkih pravih borbi vodila se oko Plive iako je i taj proces bio kontroverzan, pogotovo jer se umiješala politika, odnosno tadašnji premijer Ivo Sanader – rekao nam je dugogodišnji akter tržišta kapitala, a s njim se slažu i njegovi kolege burzovnjaci s kojima smo razgovarali.

Najčešći uzroci neslaganja dioničara uključuju različite vizije strategije razvoja, visinu dividende i tempo isplate, visinu primanja dioničara koji su ujedno zaposleni u tvrtki, disproporciju između uloženog novca i vremena među dioničarima, poslovne odnose između tvrtke i privatnog biznisa kojem je vlasnik jedan od dioničara, visinu ‘buy-outa’ dioničara, te nesposoban menadžment.

Preuzimač, odnosno potencijalni kupac, može objaviti i dobrovoljnu ponudu za preuzimanje. To je, primjerice, potkraj 2008. napravio mađarski Mol objavivši da za jednu dionicu Ine nudi 2800 kuna, a tada je na burzi vrijedila 1900 kuna. U tom slučaju u igru su se ubacili hrvatski obvezni mirovinski fondovi i ponudili 2830 kuna te pokrenuli borbu za dionicama. Na kraju je zbog toga Inina dionica dosegla cijenu od 4500 kuna, mađarski Mol nije kupio količinu koju je htio, dakle nije prešao prag od 50 posto, i sada vlada pat-poziicija među svim dioničarima.

Neprijateljska preuzimanja obično su vrlo skupa jer često podrazumijevaju znatno višu cijenu od trenutačne tržišne te također izazivaju mjere protiv preuzimanja. Tu su i visoki troškovi transakcija i savjetnika, a veliki je rizik da to preuzimanje ne uspije. Naravno, automatski se stvara loše raspoloženje među dioničarima, ali i u operativnoj strukturi tvrtke. Ako preuzimanje i prođe, tu su također potencijalni problemi s integracijom ciljane tvrtke nakon preuzimanja, da se i ne spominju potencijalni pravni sukobi, pa čak i odmazda unutar preuzete tvrtke.

Međutim, dioničarima se to itekako isplati. Bez obzira na to što je neprijateljsko preuzimanje skupo, neke svjetske studije pokazale su kako prijateljske transakcije i preuzimanja za dioničare završavaju proširenim povratom od 20 posto, a ona neprijateljska s čak 30 do 35 posto. Statistika pokazuje da više od 60 posto takvih preuzimanja u pravilu ne uspijeva iz različitih razloga. Iste statistike pokazuju pak da su tzv. neprijateljska preuzimanja itekako ‘in’ jer je mnogo vjerojatnije da će uspjeti.

U takvim slučajevima dioničarima se nudi neka cijena za njihove dionice, za gotovinu, naravno, vrlo često uz visoku premiju, odnosno za cijenu višu od tržišne ili neke referentne ako tržišna nije vjerodostojna. Ako kupac prikupi dovoljno dionica, može preuzeti kontrolu nad kompanijom i ostvariti svoje ciljeve. Međutim, u Hrvatskoj je ta početna kontrola vrlo upitna. Kako nam objašnjava dugogodišnji investitor, Zakon o trgovačkim društvima razlog je velikih problema i nerazmjera vlasništva i utjecaja u kompaniji.

Vlahović, primjerice, ima 20 posto Adrisovih dionica, što je oko 12 posto kapitala. A on upravlja tom kompanijom i njegov je nadzorni odbor. Upozorava kako je u svijetu posve normalno i zakonom propisano da se omjer vlasništva u nekoj kompaniji preslikava na broj članova NO-a. Dakle, koliko dionica imate, toliki je vaš utjecaj u NO-u i u upravljanju kompanijom. U Hrvatskoj je pak mnogo primjera, a među njima je i Adris, u kojima jedan dioničar s malim postotkom kontrolira cijelu tvrtku.

Uz to, mandat im traje četiri ili pet godina. U svijetu mandat NO-a traje godinu dana. Stoga Vlahović, kao što je i napravio, ima potreban broj glasova i kontrolu nad kompanijom najmanje četiri godine, a da mu nitko zapravo ne može opozvati NO ako ne prikupi 75 posto glasova na skupštini. Inače, Adrisov NO ima četverogodišnji mandat koji sadašnjoj postavi istječe potkraj iduće godine.

U svakom slučaju, najgore što se Vlahoviću može dogoditi jest da više ne bude predsjednik Uprave. I to na zalasku karijere.