NAGODBE Plaćanje duga na rate noćna je mora za vjerovnika

Da se izbjegne dugotrajno suđenje, vjerovnik je sudskom nagodbom pristao na to da mu dužnik vrati dug u 36 rata. Kad prva nije uplaćena, odlučio se za ovrhu. Međutim, pokazalo se da ovršni postupak mora provoditi za svaku ratu duga. I tako 36 mjeseci.

Na temelju sudske nagodbe (uzgred rečeno, ta je nagodba uvijek jednaka pravomoćnoj sudskoj odluci) tuženik se obvezao, a tužitelj na to pristao, platiti određeni iznos u 36 jednakih mjesečnih rata, počevši od prvog dana u mjesecu nakon sklapanja sudske nagodbe. Osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja nakon isteka roka za plaćanje prvog obroka, koji druga strana nije platila, zatražila je da sud na sudsku nagodbu stavi potvrdu ovršnosti, što je sud i učinio podučivši je prije toga da je riječ o potvrđi – klauzuli pravomoćnosti i ovršnosti. Iako nije posve jasno čemu služi potvrda pravomoćnosti na sudska nagodbu koju karakterizira upravo to da je pravomoćna i jednaka pravomoćnoj sudskoj presudi, stranka u vezi s tim nije pravila problem te je ishodila klauzulu i pravomoćnosti i ovršnosti. Predala je odgovarajući zahtjev onomu tko je mjerodavan za ovrhu novčanih tražbina (Fina) i uspjela naplatiti prvi obrok. Iako je prošlo mjesec dana, dužnik nije dobrovoljno platio dospjelu ratu niti je Fina provela prisilnu ovrhu. Dužnik je otišao u Finu da vidi što se događa.

Evo koji je bio odgovor iz Fine: ‘Svaki mjesec morate pričekati da prođe dan plaćanja prema sudskoj nagodbi (prvi u mjesecu) i ako dužnik sam ne plati, trebate otići na sud i ishoditi ondje potvrdu – klauzulu i pravomoćnosti i ovršnosti, nakon toga donijeti nama sudsku nagodbu s tim potvrđama i mi ćemo nakon toga ovršiti dužnika za taj mjesec, naravno s troškovima ovrhe. Nakon toga sve to treba ponoviti još 34 puta, dakle onoliko puta koliko obroka još treba naplatiti.’

Sudac taj odgovor nije htio komentirati, samo je rekao stranci da bude strpljiva. Za razliku od suca mi komentirati možemo. Zar je normalno da ovaj vjerovnik svakog mjeseca dolazi na sud i troši svoje i tuđe vrijeme, da 35 puta ponavlja potpuno isto za istu stvar? Posebno ako živi i radi u mjestu u kojem nema trgovačkog suda pa mora putovati do najblizeg ili plaćati odvjetnika da to za njega čini? Što je s troškovima ishodenja isprava i same ovrhe, a što sa slučajem kada neki novi vjerovnik u međuvremenu ‘uskoči’ s ovrhom. Naime, nakon što se provede jedna mjesečna ovrha, ‘prostor’ je potpuno slobodan za nove ovrhovoditelje jer sljedeći obrok još nije dospio. Tako se otvara mogućnost da ‘naš’ vjerovnik sljedeći mjesec ostane bez lipe otplate jer će račun blokirati drugi vjerovnik.

Treba reći da bi se posve isto dogodilo i da je vjerovnik svoj dug odlučio naplatiti sudskim postupkom, a ne nagodbom. Istina, sudski bi proces trajao znatno dulje, ali i tada bi vjerovnik unatoč pravomoćnoj presudi koja mu je u ruci morao ishoditi potvrdu o pravomoćnosti i zatražiti ovrhu. Možda bi u tom slučaju prošao bolje jer bi u samo jednom pokušaju mogao naplatiti cijelu svotu, ovako se nagodio da se plaća na rate i svaki mjesec vadi uvijek iste papire i strepi hoće li ratu uspjeti naplatiti.

Naravno da to rješenje, makar i zakonito, nije normalno, nije poslovno i svakako se mora promijeniti nabolje, i to odmah. Pritom je bitno što promjena ne znači nikakve troškove, sve se može riješiti jednostavnim naputkom resornog ministarstva, nije potrebno ni donošenje nekog pravilnika. Iako se sada radi o tehničkoj vladi, ni pravilnik koji bi se time bavio nije izvan ovlasti tehničke vlade. A korist bi bila velika.