BJELORUSIJA Lukavi Lukašenko uskoro će ipak morati birati između Rusije i EU

Apsolutni pobjednik nedjeljnih izbora u Bjelorusiji Aleksandar Lukašenko osigurao je, očekivano, peti uzastopni mandat. Ekonomski i politički posve oslonjena na Rusiju, još jedna od zemalja bivšeg SSSR-a koja uživa u jeftinom plinu i nafti, Bjelorusija se u posljednje vrijeme počela udvarati Europi potezima koji bi mogli naljutiti velikog brata.

U najizglednijim izborima na europskom kontinentu Aleksandar Lukašenko osigurao je, uvjerljivo dakako, peti uzastopni mandat predsjednika Bjelorusije. U zapadnim medijima poznatiji i kao ‘posljednji europski diktator’, iako mu snažno konkurira mađarski premijer Viktor Orban, a prema izjavama uskoro bi mogao i Tomislav Karamarko, osvojio je 83,5 posto glasova uz iznimno dobru posjećenost birališta od 87 posto. Tako je Lukašenko donekle isprao gorak okus izbora iz 2010. kada je neslavnio podbacio sa slabih 79,7 posto, ali može ga dodatno utješiti da je drugoplasirana Tatjana Karatkević dobila povjerenje tek 4,4 posto birača. Neupitnost vladavine čovjeka koji već 21 godinu neometano predsjednikuje u nekadašnjoj članici Sovjetskog Saveza, sada razapetoj između Zapada i novoga ruskog carstva, tako je još jednom samo službeno potvrđena. Zli jezici, vjerojatno ljubomorni na takvu popularnost vječnog predsjednika, primijetili su da izborni rezultat nikada nije bio u pitanju, tek uvjerljivost pobjede, s obzirom na autokratsku vladavinu Lukašenka, strogo kontrolirani državni aparat i potpunu nezainteresiranost oporbe za sudjelovanje u tako oblikovanom izbornom procesu. U skladu s takvim stajalištem, oporba je ishod odbacila kao namješten podsjećajući na Lukašenkov poziv biračima prije izbora da mu daju 80 posto, što su oni očito čuli i shvatili vrlo ozbiljno.

Malo tko bi ozbiljan izborni proces u Bjelorusiji opisao kao demokratski i pluralistički, pa tvrdnja Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE), koja je izbore nadzirala, da izbori nisu bili prema demokratskim standardima nimalo ne iznenađuju. Naprotiv, šokantno bi bilo da prigovora nema, no za konačni pravorijek trebat će pričekati konačno izvješće. Nije naodmet napomenuti procjene mnogih analitičara prema kojima Lukašenko i bez ‘narihtavanja’ izbora može računati na nekih 50 posto potpore u narodu, ali sigurno je sigurno.

Možda se čini nevjerojatno, ali kontekst ipak objašnjava zašto klasični diktator zapravo i ne bi imao problema na svim poštenim izborima. Premda je načelno riječ o pouzdanom savezniku Vladimira Putina, izdržljivi diktator koji je politički nadživio sve usporedive kolege u Europi od Moskve dobiva određen manevarski prostor za laviranje između Istoka i Zapada, naravno, sve dok ne zaboravi gdje u konačnici leži njegova odanost. Odnosi s Europskim unijom, ne baš intimni ili prijateljski, u posljednje vrijeme nekako su zatopili, na što Moskva nije reagirala, barem ne na očit način. Štoviše, EU će, šuška se u diplomatikom krugovima u Bruxellesu, još jedno namještanje izbora nagraditi skidanjem sankcija određenim osobama i kompanijama u Bjelorusiji krećući se u smjeru koji neugodno podsjeća na Ukrajinu. I tamo je krenulo nježno, s trgovinskim sporazumom, a završilo s komadom zemlje otkinutim i otprilike polovicom odcijepljenom, ali lekcija očito nije naučena.

– Napravili smo sve što je Zapad želio prije izbora. Ako tamo postoji želja za poboljšanjem odnosa, nitko i ništa to ne može spriječiti – izjavio je Lukašenko jasno namijetujući tako Europsi. Mislio je pritom ponajprije na puštanje političkih zatvorenika iz zatvora i olakšavanje pritiska na oporbu.

Što se ekonomije tiče, vladavina Lukašenka uglavnom je jednako stabilna kao i njegova vanjska politika. Bjelorusija bilježi gospodarski rast tijekom svih 21.