Hrvatska mora povećati investicije, ali iz domaće štednje i za izvoz

U Hrvatskoj smo posljednjih godina sretni zbog toga što izvoz raste, no vaši su podaci porazni jer pokazuju da je izvoz od 2008. do 2014. rastao samo za šest posto. To je posebno malo u usporedbi s drugim zemljama u okružju u kojima je izvoz rastao i do 60 posto. Kako to tumačite? To je glavni problem. Strategija prilagođavanja na krizu bila je smanjenje troškova i povećanje konkurencnosti gospodarstva radi rasta izvoza. No hrvatski je problem ograničena ponuda izvoznih dobara. I kad promatramo samo usluge u tom razdoblju, nema znatnijeg rasta izvoza unatoč turizmu. Budući da izvoz poljoprivrednih proizvoda, nažalost, ne funkcioniira, ostaje samo industrija, a udio industrije u strukturi hrvatskoga gospodarstva vrlo je malen.

Na Liderovoj konferenciji ‘Dan velikih planova’ iznijeli ste podatak da je realna vrijednost kune smanjena gotovo 20 posto tijekom krize. Međutim, ta realna devalvacija nije donijela željene efekte, zašto? Zato što nema investicija u povećanje izvoznog ponude. Ovaj rast izvoza koji sada bilježite temelji se na smanjenoj domaćoj potrošnji. Dok god ne bude većih investicija u izvoznu ponudu, neće biti ni pozitivnih efekata. Pitanje je zašto nema tih investicija, jer, kao što vidimo na primjeru zemalja u kojima te ponude postoje, mogućnost izvoza nije ograničena. Ako ste mala zemlja s malom ponudom koja ne utječe na svjetske cijene, manje-više možete prodati sve što proizvedete. Tako i u recesijskim uvjetima u baltičkim zemljama imate golem rast izvoza do šezdeset posto, u Srbiji pedeset posto, Makedoniji četrdeset posto itd.

U čemu je problem s Hrvatskom? Ovdje je bila ideja da se prednost da turizmu i zato se nije vodilo mnogo računa o konkurencnosti drugih izvoznih sektora. Industrijska proizvodnja jako je mala i to je veliki nedostatak. Očekuje se da će ta realna devalvacija utjecati na rast izvoza, jedino je pitanje kojom brzinom, kako i na uštrb čega. Ključno je pitanje tko će investirati. Pad investicija dogodio se svuda tijekom krize, ali je u Hrvatskoj veći nego u drugim zemljama.

Koliki bi nam rast investicija sada bio potreban? Barem šest, sedam posto realnog rasta na godinu da bi se dobio realni rast BDP-a od tri posto. Hrvatsku očekuje financijska konsolidacija koja može trajati od šest do deset godina. Znači, ostaje realno smanjenje plaća, kunskog tečaja i potrošnje da biste postali privlačni za investicije i tako izvozom pokrenuli rast.

Što mislite o hrvatskom rješenju problema kredita u švicarskim francima? Hoće li to utjecati na tečaj i ukupnu likvidnost? Mislim da banke, umjesto što kukuju, trebaju razmisliti zašto daju kredite u švicarskim francima. U budućnosti bi trebale više osiguravati te kredite. Ako nisu znale što će vlada napraviti, sada znaju i sljedeći put kad netko dođe i traži kredit u švicarskim francima, u redu, dat ćemo vam kredit uz koji ide osiguranje koje vam se vraća ako se rizik ne realizira, a iz kojeg se taj rizik nadoknađuje ako se realizira. Drugim riječima, ako švicarac aprecira štetu, plaćate iz osiguranja; ako ste pak vratili kredit do kraja, a švicarac nije aprecirao, to vam se osiguranje vraća. Sva ta kuknjava potpuno je nepotrebna. Rizik je postojao kad je banka izdavala kredit u švicarskim francima i morali su razmišljati tko snosi taj rizik jer je on predvidljiv i njegova realizacija izvjesna, samo se ne zna kada će se dogoditi.

I dalje se zauzimate za fleksibilan kunski tečaj? Da, ja sam uvijek bio za fleksibilan tečaj, ne za devalvaciju. Kad je veliki priljev kapitala kao što je bio slučaj s Hrvatskom prije krize, nije loše da kuna jača. Ako fiksirate tečaj, ona će realno ojačati, što se i dogodilo, ali je inflacija viša i imate nominalno podcijenjenu kunu, ali realno ona aprecira. Kada dođe kriza i više nema priljeva stranog novca, imate precijenjenu kunu i u tom trenutku bilo bi bolje da ona može devalvirati. To je HNB mogao napraviti i sada bi bilo bolje. A službeno ne biste ni mijenjali režim jer je kuna službeno zavedena u MMF-u kao valuta koja ima fleksibilan tečaj.

Prema vašoj analizi, vidimo da nema mnogo zemalja koje su lošije od Hrvatske, čak ni na Balkanu. Najlošije je prošla Grčka, ali to je poseban slučaj. Drugih nema, čak su Portugal i Španjolska povećali izvoz za 20-ak posto. Kada se gledaju krizne godine, Hrvatska je prošla najlošije od svih zemalja u regiji. Imala je šest godina negativne stope rasta, toga nije bilo nigdje drugdje. Slovenija je bila u očajnoj situaciji jer ju je pogodila i bankarska kriza, ali je već dio tog pada nadoknadila. Prednost je Slovenije u tome što ima znatno veći izvozni sektor i premda izvoz nije tako drastično povećan kao u nekim drugim zemljama, ipak je dosta povukao rast BDP-a. Hrvatska i Grčka slične su prema strukturi izvoza u kojoj dominira turizam. Konkurencija u turizmu je velika i zato treba rasti izvoz i drugih usluga, poput informatičkih, financijskih i intelektualnih. Ne možete imati samo sobe za iznajmljivanje. Morate imati industriju koja ne mora proizvoditi cijeli proizvod, nego dijelove.

Zašto se dogodila takva deindustrijalizacija? I kako se sada reindustrijalizirati, na kojim osnovama? Zapreke su bile političke i na planu gospodarske politike. Uvijek se sjetim Borislava Škegre koji je govorio da Hrvatska treba biti poput Grčke. To je bio model. Doduše, Grčka je neko vrijeme izgledala jako dobro. Međutim, ubrzo se pokazalo da se ne može živjeti samo od turizma. Hrvatska je deindustrijalizirana, ali nova reindustrijalizacija ne bi se trebala provoditi u klasičnom smislu da proizvodite čelik i traktore, nego onako kako se radi u Grazu i tom dijelu Austrije. To su mali tehnoški parkovi i mala industrijska poduzeća koja rade dijelove i usluge za veće proizvođače. Morate se povezati sa srednjoeuropskim industrijskim bazenom, to je ono što je podignulo i Slovačku, Češku, dijelom Poljsku. Ni u Austriji nema velikog proizvođača poput BMW-a, ali zato proizvode dijelove za takve proizvođače. Uz to ide i proizvodnja znanja, povezane usluge itd. Današnja industrija vrlo je kompleksna grupa svakojakih proizvoda i usluga.

Jesu li zemlje u regiji konkurentni u privlačenju investicija u takvu industriju? Ne bih rekao jer su to sve tako mala gospodarstva da novac koji će otići u Srbiju neće ograničiti onaj koji će ići u Hrvatsku. Srbija je mnogo konkurentnija kada je riječ o trošku rada i ostat će takva. No novca sada u svijetu ima ko blata, jedino je problem što se ni ovdje ni ondje od toga ne zna napraviti investicija. Problem je cijelog Balkana u tome što, osim Rumunjske, nema multinacionalki koje ovdje nešto proizvode niti vide Balkan kao jedno tržište.

U Hrvatskoj su se u posljednje vrijeme čak i povećala ulaganja. Očito nedovoljno? Eurostatovi podaci pokazuju da u Hrvatskoj iz godine u godinu nema znatnijeg rasta investicija. S vremenom će se on pojaviti jer gospodarstvo, za razliku od čovjeka, ne umire, ono će se na ovaj ili onaj način samo oporaviti. Taj proces ima svoju unutarnju logiku. Pitanje je samo možete li vi tu nešto i pomoći, to je bit gospodarske politike. Ako ne možete, to nije dobro. Ako možete, onda trebate pomoći. Za to treba imati jasnu strategiju, realizaciju, a postoji i politička cijena svega toga.

Ali ovdje nema političke opcije koja bi pristala na taj rizik. Što bi iduća vlada trebala prvo napraviti? Da, to je problem. I kada se nešto počne, brzo se odustane. Iduća vlada prvo bi trebala vidjeti što sve može učiniti da se povećaju investicije, da počne taj proces koji vidimo u mnogim drugim zemljama. Morate vidjeti koje su zapreke, zašto nema investicija, je li problem u infrastrukturi, pristupu tržištu, nedostatku radne snage, obrazovanju itd. Za ulaganje u obrazovanje uvijek se kaže da je dugoročan proces, to je točno, ali fakultet se završi u četiri godine, što znači da biste uz dobra ulaganja nakon četiri godine imali posve drukčiju strukturu radne snage. Dodatno, treba vidjeti što učiniti s javnim sektorem, što treba ostati javno, a što privatizirati.

U srednjem roku očekujete rast hrvatskog BDP-a od tri posto. Kada se tim tempom možemo približiti razvijenijim zemljama? Tu stopu rasta nećete imati u sljedećih godinu, dvije, ovo je stopa za razdoblje od sljedećih pet godina. I to pod uvjetom da se pokrenu investicije i posljedično rast izvoza. Točno je da je to malo za dostizanje razvijenijih zemalja. Ali četiri i više posto rasta BDP-a može se očekivati tek ako se za pet godina konsolidira javni sektor, poveća javna potrošnja i znatno poveća izvoz i sve to apsorbira sadašnju razinu nezaposlenosti. Prije krize uglavnom su sve MMF-ove procjene potencijalne stope rasta za Hrvatsku bile oko četiri posto. Ima još jako mnogo prostora za povećanje produktivnosti da bi se dostiglo, recimo, Austriju. Pitanje je samo koliko vam vremena treba. To se može samo od sebe obaviti, a i ne mora. Ako ne bude pomoći ekonomske politike, možete zauvijek ostati nerazvijeni, nije ni to neviđeno.

Izjavili ste nedavno da je problem Balkana, osim što troši više nego što proizvede, velika institucionalna neizvjesnost i interesi da se reforme ne provode. Koji su to interesi? Cijeli Balkan ima isti problem gospodarske zatvorenosti i premalo razvijenog izvoznog sektora u usporedbi sa Srednjom Europom. Velika je zapreka to što se ne razmišlja o proizvodnji za strano tržište, nemate takve proizvođače ni ljude koji istražuju ta tržišta. Kad gledate mala i srednja poduzeća u Hrvatskoj, nema gotovo nikakve internacionalizacije, najveći broj proizvodi ono što je proizvodio prije 10 ili 20 godina, nema inovativnosti ni novih proizvoda. To su ti neki specijalni interesi da čuvate lokalno tržište i sklonost ekonomskoj zatvorenosti.

Zašto je to tako? Djelomično zato što je to područje koje je na neki način zaostalo u odnosu na razvijeni svijet i boji se onoga što bi inovacije donijele jer to povećava konkurenciju, rizik, neizvjesnost i onda je prisutan interes da se to ne dogodi. Čak i u sferama kao što je turizam imate sklonost da se prema tom poslu odnosite kao prema nužnom zlu. Grčka je također jedno vrlo zatvoreno gospodarstvo, a otvaranje se događa sada u krizi – ide se u privatizaciju, fleksibilizaciju tržišta rada itd.

U posljednje vrijeme dosta se bavite Grčkom, koji je sada scenarij najizgledniji? U Grčkoj je sada izgledno restrukturiranje tog duga. Ako se, recimo, produlji na 40 godina i ako prosječne kamate budu jedan posto, to je već jako veliki otpis duga. Bit će i neki razdoblje počeka na kamate i to će se početi otplaćivati za koju godinu. Pitanje je i u Grčkoj hoće li biti investicija koje će povećati stopu rasta, posebno u tom razdoblju kada je teret duga relativno malen. Sada postoji politička spremnost da se to riješi, ali to ne može trajati manje od 20-ak godina. Ako govorimo o potencijalnoj stopi rasta jedne takve zemlje, to ne može biti više od 2-3 posto na godinu. Pitanje duga će se riješiti, no pitanje modernizacije Grčke zahtijevat će nekoliko desetljeća, cijelu jednu generaciju.