Buduća vlada susrest će se s apsurdnom situacijom: gađat će rast BDP-a, ali ne veći od dva posto. Na toj granici rasta sindikati državnih i javnih službi tražit će da im se vrate prava koja su im ukinuta. Sindikalna i umirovljenička cijena dvopostotnog rasta srezala bi državnom proračunu čak četiri od šest milijardi koje bi se inkasirale rastom od dva posto.
Psurđni štrajk profesora i nastavnika na kraju mandata Milanovićeva vlade samo je prvi sindikalni slučaj inspiriran pokazateljima o malom, ali ipak rastu BDP-a. Iako tajming nije mogao biti lošiji, zahtjevi su jasni. Povećanje plaća od četiri posto traži se od tehničke vlade koja i u najboljoj želji to trenutačno ne može ispuniti. Ali to je dobar pokazatelj što može očekivati vlada koja bude izabrana na izborima – ispunjavanje zahtjeva sindikata u skladu s ranijim dogovorima.
Počela je i medijska ofenziva, za početak traži se veća minimalna plaća. Tako da će sad Vlada od Državnog zavoda za statistiku umjesto želje da što više uljepša rast BDP-a i početi kako smo izjurali iz krize, željeti da se taj izlazak zaustavi na 1,99 posto kao u nekom šopingu. Razlog je vrlo prozačan – ako BDP tri kvartala raste više od dva posto, onda sindikati mogu tražiti svoja prava nazad. Ne bude li rastao, onda su i dalje bez svega što su ispregovarali s Jadrankom Kosor i Zoranom Milanovićem (koji u međuvremenu šire o mogućem zajedničkom izlasku na izbore).