Što znači rast BDP-a od dva posto

Buduća vlada susrest će se s apsurdnom situacijom: gađat će rast BDP-a, ali ne veći od dva posto. Na toj granici rasta sindikati državnih i javnih službi tražit će da im se vrate prava koja su im ukinuta. Sindikalna i umirovljenička cijena dvopostotnog rasta srezala bi državnom proračunu čak četiri od šest milijardi koje bi se inkasirale rastom od dva posto.

Štrajk profesora i nastavnika na kraju mandata Milanovićeva vlade samo je prvi sindikalni slučaj inspiriran pokazateljima o malom, ali ipak rastu BDP-a. Iako tajming nije mogao biti lošiji, zahtjevi su jasni. Povećanje plaća od četiri posto traži se od tehničke vlade koja i u najboljoj želji to trenutačno ne može ispuniti. Ali to je dobar pokazatelj što može očekivati vlada koja bude izabrana na izborima – ispunjavanje zahtjeva sindikata u skladu s ranijim dogovorima.

Počela je i medijska ofenziva, za početak traži se veća minimalna plaća. Tako da će sad Vlada od Državnog zavoda za statistiku umjesto želje da što više uljepša rast BDP-a i pokaže kako smo izjurali iz krize, željeti da se taj izlazak zaustavi na 1,99 posto kao u nekom šopingu. Razlog je vrlo prozaičan – ako BDP tri kvartala raste više od dva posto, onda sindikati mogu tražiti svoja prava nazad. Ne bude li rastao, onda su i dalje bez svega što su ispregovarali s Jadrankom Kosor i Zoranom Milanovićem. Sličan problem imala je i slovenska vlada s Mirom Cerarom prošle godine, ali oni nisu dostigli rast od za njih kritičnih tri posto. Do tog su rasta, naime, od sindikata dobili predah. A što to u praksi znači? Ako BDP poraste 1,99 posto, to znači šest milijardi kuna više za gospodarstvo, a ako poraste točno dva posto ili više od toga, minimalno četiri milijarde bit će utrošeno u sindikalna prava i mirovine, a gospodarstvo i realni sektor bit će preskočeni i ovaj put.

Ipak, prava su prava. Tako će i hrvatski političari imati pogled usmjeren prema Državnom zavodu za statistiku i njegovim objavama jer ako bi BDP ubrzao rast, to bi značilo dodatne muke kod sastavljanja proračuna. No postoji i dodatna klauzula koja bi mogla biti adut u rukavu vlade nakon izbora – ako je deficit veći od tri posto, onda se početak pregovora može odgoditi.

Koliko bi stvarno stajao povratak svih prava nije baš jednostavno procijeniti jer ne znaju se svi parametri, a i pitanje je koja će biti dinamika povratka prava i hoće li se vraćati u obujmu koji je bio prije krize. Ali prema procjenama u proteklim šest godina zahvaljujući ukidanju prava uštedeno je oko 15 milijardi kuna. Što je sve ukinuto? Božićnice, regresi, dodaci na radni staž od tri, pet, sedam i devet posto za učitelje i nastavnike, dodatak ‘na vjernost’ od četiri, osam i deset posto, umanjenje troškova prijevoza, dnevnička i osnovice za jubilarne nagrade, neisplata prekovremenih sati samo su neka od materijalnih prava koja su izgubili zaposleni u državnim i javnim službama, a sada će ih polako zahtijevati natrag.

Ako se vrate samo božićnice i regresi u maksimalnom neoporezivom iznosu od 2500 kuna, to bi blagajnu stajalo 650 milijuna kuna, a prema posljednjim povećanjima plaća u zdravstvu te prema zahtjevima iz sektora obrazovanja, povratak dodatka za vjernost na godinu stoji oko pola milijarde kuna. Iako je povratak prava cilj svih sindikata, kod njih ne postoji sloga kada bi se trebalo početi razgovarati o njima.

– Trenutačni rast nije dostatan i mislim da je još prerano pričati o povratku svih prava. U krizi je najviše pogođen realni sektor i treba mu vremena da se oporavi i olakšati mu poslovanje. Borit ćemo se za svoja prava, ali isto tako moramo biti svjesni trenutka u kojem se nalazimo. Novoj vladi, koja god bude, trebat će vremena da sve posloži, a mi moramo biti svjesni da radimo u sektoru u kojem su plaće sigurne. I kad krenu pregovori, prvo moramo izjednačiti plaće svih državnih i javnih službenika – rekla nam je Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi.

Pun je kritike na sindikate iz obrazovanja, koji u predizborno vrijeme kada je tehnička vlada traže povećanje plaće koje su prema njezinim riječima već dobili promjenom koeficijenta kada su ostali sindikati izgubili dodatak. Ističe da se tako ruši slika o sindikatima i da treba znati pronaći pravi trenutak za borbu za svoja prava.

– Štrajk uoči izbora klasična je trgovina i nije dobar. Trebamo raditi pritisak na vladu od prvog dana mandata, a ne sad potkraj mandata. Za prava se treba boriti, ali isto tako treba znati trenutak. Mi u zdravstvu izborili smo se za povratak dodatka na plaću nakon skoro godinu i pol dana pregovora – istaknula je Avberšek. S njom se slaže i ekonomski analitičar Damir Novotny, koji smatra da je rast BDP-a premalen, a i nije nastao zbog reformi već zbog privatnog sektora koji se prilagodio krizi. Istočno da se o rastu plaća i povratku prava može razgovarati tek nakon strukturnih reformi.

Bez prave reforme koja bi nagradila one koji stvarno rade i zaslužuju plaće, nema smisla razgovarati o povećanju plaća. To je demagogija koja nije dobra i treba reći da bi plaće bile mnogo veće u javnom sektoru, a pogotovo u obrazovanju i zdravstvu, kada bi se napravila temeljita reforma. Sada kada neke bolnice rade bez dovoljno pacijenata ili škole s premalo djece, besmisleno je govoriti o podizanju plaća i vraćanju prava – istaknuo je.

Također smatra da se nikad nije napravila prava analiza koliko profesora uopće treba te kako bolje iskorištiti potencijale. Privatni sektor iznio je krizu na svojim leđima i prvo treba dati njemu priliku da se oporavi, a nakon cjelovite reforme treba omogućiti da se i javni sektor oporavi. S druge strane, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever smatra da je došlo vrijeme da se sjedne za stol i krene u pregovore.

– Ova vlada sušila je socijalni dijalog na najniže granice i tko god je naslijedio, mora krenuti ispočetka. Ne može se više događati da se prava iz kolektivnog ugovora uključuju u redom. Hrvatska izlazi iz krize i postoji mogućnost da se počnu vraćati izgubljena prava. Bez fuge u džepu, neka sve strane sjednu za stol i razgovaraju. Treba vidjeti ima li mogućnost da se vrati sve odjednom ili da se vraća dio po dio. To će najbolje znati resorni ministar kada vidi s čim raspoloži – rekao je Sever.

U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava vrući kesten ostavljaju novoj vladi jer ističu da su materijalna i druga prava regulirana važećim kolektivnim ugovorima s državnim i javnim službama koji ističu potkraj 2016. godine te da su eventualni postupak izmjena kao i sklapanje kolektivnog ugovora te postupak pregovaranja regulirani postojećim kolektivnim ugovorima i Zakonom o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata.

Povećanje plaća u javnom sektoru moglo bi dovesti i do sekundarnog udarca na proračun putem porasta mirovina. Tako i tako mirovinski sustav teško je održiv, a prema pravilima indeksacije ovisi o porastu bruto plaća i indeksa cijena. Tako su na početku godine mirovine povećane za 1,25 posto, što je državnu blagajnu oširomašilo za 40 milijuna kuna na mjesec, odnosno skoro pola milijarde kuna na godinu. Ako bruto plaće porastu u prosjeku dva do tri posto uz porast indeksa cijena, mirovine bi mogle porasti za dodatnih dva i pol posto. To bi značilo oko milijardu kuna više za mirovine. A preporuka Europske komisije je da se ukine ta praksa kako bi se obuzdalo deficit, ali iz Vlade poručuju da se u to neće dirati.

Treba vidjeti hoće li biti ista praksa i nakon izbora ili će se promijeniti ploča te kako će biti ako se dogodi taj udarac. Iako su mirovine niske, moglo bi se dogoditi da se odustane od tog načina obračuna. Sindikalno-mirovinski udar na dvopostotni rast BDP-a nije jedino što će brinuti nove (pod)stanare Banske dvora. Neizvjesna situacija sa švicarskim frankom i posljedice, koje se već naziru klizanjem tečaja kune prema euru, u konačnici bi mogla značiti i skuplje servisiranje javnog duga. Mediji su već bankarskom osvetom nazvali najnovije odbijanje bankara da kupe trezorske zapise vrijedne 400 milijuna kuna. Ne bude li dovoljne intervencije u tečaj, mogla bi kuna oslabiti, prema nekim predviđanjima i do deset posto, što bi značilo probleme za državu, ali i privatne tvrtke koje imaju zaduženje za eurima. HNB za sada je i dalje odlučan u branjenju tečaja, a vidjet ćemo koliku ima rezervu.

U ovom slučaju ne postoji dobro rješenje, već dva loša. Ako se ne intervenira u tečaj, država će skuplje plaćati svoje obveze na inozemnom tržištu i javni će dug jako brzo porasti i biti nova opasnost. S druge strane, ako se intervenira putem deviznih rezervi, pozicija će biti oslabljena jer već sada su naše devizne rezerve na donjoj granici održivosti. A ta priča daje materijal sindikatima da traže svoja prava uz mantru: pomogli ste jednima s problemima, pomožite sada i nama – rekao nam je jedan ekonomski analitičar.

HDZ obećava rast od pet posto do 2019. No već i rast BDP-a od dva posto – kad i ako se dogodi – potrošit će se dobrim dijelom za sindikalna i umirovljenička prava. Tako bi novi ministri financija i rada mogli dobiti žestoke glavobolje izazvane rastom većim od dva posto. Zato će nova vladajuća garnitura zazivati ‘umjereni rast’ jer bi skok BDP-a veći od dva posto napravio veliku rupu u proračunu.