Pobjeda nad ISIL-om zapravo je najlakši dio posla. Pravi je problem kako stabilizirati regiju a da se ne osjeti poraženima ni SAD, ni Rusija, ni Iran, ni Izrael te da zadrže svoje interese.
Na Bliskom istoku hladni rat, sa SAD-om i Rusijom kao glavnim oponentima, nikad nije završen jednoznačno i jednokratno kao u srednjoj i istočnoj Europi padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskoga Saveza, već je nastavljen sukobima niskog intenziteta do danas. Sirija, predvođena dinastijom Asad, tradicionalno je bliskoistočno uporište nekadašnjeg SSSR-a, a današnje Rusije. Potičući tzv. demokratske promjene u Siriji u obliku pobune protiv proruskoga diktatorskog režima Bašara al-Asada u nastavku tzv. arapskog proljeća, SAD je pridonio rasulu i dezintegraciji Sirije, ali nije uspio iz nje izbaciti Putina. No nakon četiri godine građanskog rata u razvaljenoj zemlji i Putin i Obama dovoljno su oslabljeni da budu spremni za kompromis. Uz to, dovoljno su ojačali islamistički elementi – ne samo u Siriji već na cijelom Bliskom istoku, i ne samo putem ISIL-a već i drugih islamističkih organizacija i prikrivenoga djelovanja država Golfskog zaljeva koje ih podupiru – da budu prepoznati kao stvarna zajednička prijetnja i Rusiji i SAD-u. I treće, aktualna izbjegličko/migrantska kriza baš je dobar poziv za političko-vojnu akciju. Jer s ISIL-om miroljubivo rješenje uopće nije na stolu.
Pripreme već uvelike traju, i vojne i političke. Putinova vojska posljednjih je mjeseci i javno prisutna u Siriji, posljednjih je dana onamo javno poslan i novi kontingent američkih specijalaca. No te javne objave vojne prisutnosti više služe pripremi javnog mnijenja za novu političko-vojnu operaciju nego što su stvarna novost.
Političke pripreme traju već nekoliko mjeseci, počevši s promjenom američkog odnosa prema Iranu, koji bi uz Rusiju, SAD i vjerojatno kurdske vojnice na terenu trebao biti okosnica te nove koalicije za pobjedu nad ISIL-om (što je, zapravo, najlakši dio posla) i stabilizaciju Bliskog istoka, u kojem ni SAD ni Rusija neće biti poraženi, pri čemu će Iran zadržati svoju ulogu, a unatoč tome glavni iranski neprijatelj Izrael ostati čvrsta zapadna ekspozitura na Bliskom istoku; pri čemu SAD neće izgubiti nadzor nad naftom bogatim državama Golfskoga zaljeva, ali njihov će izvoz radikalnog islama biti ograničen; pri čemu Asad neće biti odmah svrgnut s vlasti, ali neće ni dugo ostati na njoj. Novo približavanje Izraela i Rusije i naoko udaljavanje Netanyahua od Obame valja gledati kao dio toga istog pripremnog procesa u kojem će prvi korak vjerojatno učiniti Vladimir Putin obraćanjem Glavnoj skupštini UN-a potkraj rujna. Sljedeći je potez na Obami.
