IZBJEGLICE

Nitko ne pita izbjegle žele li tamo gdje ih se namjerava rasporediti. Što ako neće?

O opravdanosti i humanosti zahtjeva za raspodjelu tereta izbjeglica ne treba raspravljati, ali to sve više postaje pitanje funkcioniranja Unije. Imaju li članice pravo odbiti sudjelovati u nečemu, bila ta odluka moralno upitna ili ne, ili je to klub Njemačke i prijatelja u kojem se druge ništa ne pita?

Kao što se moglo pretpostaviti, s nestrpljenjem očekivani sastanak ministara unutarnjih poslova EU početkom tjedna u Bruxellesu nije donio nikakav upotrebljiv dogovor o tome što napraviti sa stotinama tisuća izbjeglica, usprkos slaganju većine članica. Takozvana ‘Višegradska skupina’ zemalja (Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska), ali i Rumunjska, Latvija i Ujedinjeno Kraljevstvo, ostale su čvrste u protivljenju obveznim kvotama, pa je konačno priopćenje bilo puno teksta ni o čemu. Kao i sve ovo vrijeme, još nitko nije ni postavio pitanje volje svih tih ljudi da idu u zemlje koje su im određene birokratskim potezom pera, pogotovo s obzirom na to da ih većinu zanima samo nekoliko zemalja.

Nikoga u EU nimalo ne zabrinjava žele li ti ljudi ići kamo im se kaže, ali ‘o tom potom’ oduvijek je bila dobitna deviza Unije. Tko je veliki šef u Europi, ovih se dana samo dodatno utvrđuje, Njemačka je to pitanje već riješila na slučaju Grčke. Iako tada nisu bili previše otvoreni za koncept solidarnosti na koju su se Grci pozivali, Nijemci su sada solidarnosti puna usta. Navodno dobronamjerna, ali stroga majka u središtu Europe u samo je nekoliko dana pokazala s kojom lakoćom maše batinom. Nakon tijedna pozivanja izbjeglica da slobodno dođu i prozivanja drugih zemalja zbog njihova zadržavanja ‘majka Merkel’ suspendirala je schengenski sustav, uvela kontrole, zaustavila vlakove, zatvorila ceste i počela pažljivo prebranjati izbjeglice. Austrija je poslala vojsku na granicu s Mađarskom, iako se po ‘razvijenoj’ Europi padalo u nešvijest kada je mađarski premijer Viktor Orban učinio isto na granici sa Srbijom.

S jedanakom se nevjericom međusobno pogledavalo kada je pokušao evidentirati pridošlice, za što ih je, sasvim logično, morao prvo negdje zadržati. S druge strane, Mađari su pokazali nešvataljiv manjak empatije za pridošlice, napravivši pritom niz poteza kojima je nemoguće naći opravdanje. No, za razliku od mađarskog slučaja, javnost je glatki njemački preokret popratila bez emocija i indignacije, iako je riječ o malicijoznijem potezu. Prvo tjednima pozivati ljude da slobodno dođu i najavljivati politiku otvorenih vrata, onda promijeniti ploču i natjerati ih da ponovno sjede i čekaju zvuči kao okrutna šala, pogotovo zato što je ponajprije riječ o obračunu s drugim članicama preko leđa tih ljudi. Kako će se njemačka država ponašati prema njima u kasnijim fazama, tko će dobiti papire i kada, a tko će brzo natrag kući, tek će biti zanimljivo popratiti. Ako će ikoga to poslije uopće zanimati.

Osim Njemačke i Austrije, Slovačka i Nizozemska počele su nadzirati ‘unutarnju’ granicu, a Poljska je najavila takvu mogućnost. Obožavani europski sustav bez granica doslovno se preko noći raspaio, ali ne zahvaljujući neodgojenim homu novusima s Istoka, već upravo starim, uglednim članovima kluba. Njemački potez ima sasvim jasnu političku dimenziju, kako za unutarnje potrebe, tako i vanjske, ne samo praktičnu. Nijemci su Schengen suspendirali prije svega kao sredstvo pritiska, kako bi pokazali neposlušnim susjedima što ih čeka ako ne prihvatite svoju porciju izbjeglica, potom da bi umirili tvrdolinijaše u svojim redovima (sestrinska stranka vladajućeg CDU-a, CSU, vrlo je skeptična prema prihvatu mnogo izbjeglica), a onda i zato što su shvatili da ipak ne možeš tek tako pustiti stotine tisuća ljudi u zemlju bez evidentiranja i organizacijske pripreme.

Njemačke su vlasti s nevjericom otkrile da nisu baš svi ratni izbjeglice, nekim čudnim automatizmom dobromajerni i dragi ljudi, pa čak ni Sirijci, premda većina vjerojatno jest sve navedeno. Moramo postrožiti pravila, nitko ne zna tko nam ulazi u zemlju. Posljednjih dana shvatili smo da u Njemačku ulazi dosta ljudi koji nisu izbjeglice – objavio je svoje revolucionarno otkriće bavarski ministar unutarnjih poslova Joachim Herrmann. Nije, naravno, bio problem dok su ulazili u sve druge zemlje, tada Nijemcima nije bilo jasno zašto ih se zadržava i pravi nepotreban problem njihovu kretanju. Svatko tko dođe na granicu tvrdi da je Sirijac i taj bude automatski pušten u Njemačku. Moramo to zaustaviti – dodao je zabrinuti ministar. Velika i bogata Njemačka nije logistički spremna za toliko ljudi, ali je od mnogo siromašnijih i manjih zemalja očekivala da budu.

Počele su i otvorene prijetnje. Njemačka je u punom naletu i prestala je održavati čak i privid kluba jednakopravnih država. Ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière odmah je nakon kraha sastanka s kolegama iz drugih članica počeo spominjati mogućnost kaznenih mjera za nevaljalce, poput smanjivanja novca dostupnog iz europskih fondova za njih. U nekom drugom svemiru to pitanje ne ovisi o volji Njemačke ili bilo koje druge pojedinačne članice, tim više što nije samo njihov novac u pitanju. Njemačka jest jedna od ‘neto uplatiteljica’ (više daje nego što povuče natrag), ali ti fondovi pune se novcem svih, pa i bezveznjaka poput Hrvatske, Cipra, Malte i sličnih. O njima sigurno ne odlučuje Angela Merkel dekretom iz Berlina.

O opravdanosti i humanosti zahtjeva za raspadjelju tereta izbjeglica svakako se treba raspravljati, ali to sve više postaje principijalno pitanje funkcioniranja Unije. Imaju li članice pravo odbiti sudjelovati u nečemu, bila ta odluka moralno upitna ili ne, ili je to jednostavno klub Njemačke i prijatelja u kojem se druge ništa ne pita? Važno je podsjetiti da su vapaji Grčke, Italije i ostalih zemalja prvih na udaru bili zanemarivani vrlo dugo, gojuće su pitanje postali tek kada je prijetnja dostigla Njemačku i druge bogate zemlje. Ruku na srce, procjep koji se otvorio u ‘složnoj’ Europi postoji već odavno, ali za njegovo potpuno otvaranje bio je potreban problem koji pogada sve više-manje jednako. Europska unija interesna je integracija s vrlo malim potencijalom postati nešto više od običnoga švedskog stola. Zgodan detalj u tom smislu interno je rogooborenje u Njemačkoj, gdje savezne pokrajine poput Bavarske nisu baš zadovoljne sudjelovanjem drugih saveznih pokrajina u preuzimanju izbjeglica.