Četiri ključna poteza

Sve resore u Vladi trebalo bi obvezati da s posebnom pozornošću strateški i operativno pristupaju turizmu kao horizontalnoj pojavi, u skladu s važnošću razvoja turizma za Hrvatsku.

Nažalost, rasprave o tome koliki je utjecaj turizma na hrvatsko gospodarstvo i BDP zamagljuju mnogo važnije pitanje. Ono je vezano uz način na koji je tako visok udio učinka od turizma generiran i koje su posljedice takvog koncepta razvoja. Pri tome uopće nije u pitanju nesposobnost drugih industrija da zauzmu veći udio u BDP-u, nego činjenica da je turizam kakav imamo opasan toliko da ozbiljno ugrožava i nacionalnu sigurnost.

U tom je smislu hrvatski turizam među najizloženijima u Europi, i to prije svega zbog izrazito visoke sezonalnosti (70 posto noćenja u srpnju i kolovozu) i prostorne koncentriranosti (95 posto noćenja u primorskim mjestima, a više od 50 posto u Istri i na Kvarneru). Nemojmo zaboraviti vrlo nepovoljnu strukturu smještajnih kapaciteta (60 posto noćenja ostvari se u kampovima i privatnom smještaju), sivu ekonomiju (svako četvrto noćenje nije registrirano), nisku potrošnju (samo 66 eura po danu) te izrazito visoku mobilnost naše potražnje (80 posto gostiju dolazi nam osobnim automobilima).

Zbog toga nisam siguran da u ovoj godini u kojoj će biti oboren mnogi rekordi trebamo samo slaviti. Baš sad trebamo priznati da nam se i ove godine turizam dogodio i da njime napokon moramo početi upravljati.

To je lakše reći nego učiniti. Uostalom, postoje i snažni otpori promjenama zbog sitnorentijerskog mentaliteta i tradicije ljetne lake zarade u koje je uključen iznimno velik broj obitelji (a to znači i birača iz svih političkih opcija) koji na ovaj ili onaj način ovise o iznajmljivanju soba i apartmana i/ili pružanju najjednostavnijih ugostiteljskih usluga posluživanja hrane i pića. Slični su otpori promjenama prisutni i zbog niske razine stručne kompetentnosti kako u privatnom, ali i u javnom sektoru te zbog nedostatka međuresorne suradnje. Međutim, ondje gdje su najžešći otpori obično su i mjesta u kojima treba najprije djelovati. Zato predlažem samo četiri područja na koja bismo se mogli fokusirati.

Brz rast broja ležajeva u privatnom smještaju i njihova loša iskorištenost ozbiljan su problem. Zato bi trebalo obvezati privatne iznajmljivače da se udržuju u difuzne hotele, prepuste svoje kapacitete na prodaju turističkim agencijama ili da dodatno ulažu, prošire kapacitete i da dalje profesionalno posluju kao mali pensioni ili hoteli. To bi u kratkom roku produljilo sezonu i donijelo veće prihode zbog ujedinjene i profesionalne prodaje usluga, a onda i mogućnosti novih ulaganja. Sve pružatelje usluga u ugostiteljstvu (uključujući i pružatelje usluga smještaja u kućanstvima i one koji pružaju usluge posluživanja hrane i pića) treba obvezati na stjecanje kvalifikacije u struci i na cjeloživotno obrazovanje kao preduvjet za obavljanje djelatnosti.

Tako bi se u kratkom roku poboljšala kvaliteta pružene usluge, a postupno i povećala dodana vrijednosti i cijena usluga. Zatim bi se mogla proširiti baza oporezivanja PDV-om (koja sada ne obuhvaća polovinu smještajnih jedinica i zbog sive ekonomije najmanje četvrtinu prihoda), a onda bi se i stopa PDV-a za ugostiteljske usluge mogla smanjiti sa sadašnjih 13 na pet do sedam posto.

Za ključna zanimanja u ugostiteljstvu, turističkom posredovanju i destinacijskom menadžmentu, a osobito za ona na temelju kojih se donose strateške i razvojne odluke, trebalo bi propisati obvezu polaganja rigoroznih značajnih ispitnih standardima struke te obvezu obnove licencija različitim oblicima cjeloživotnog obrazovanja na međunarodnoj razini. Tako bi se u razmjerno kratkom roku povećale konkurentske sposobnosti, inovativnost te odgovornost ključnih donositelja odluka privatnog i javnog sektora u turizmu.

Osim toga, sve resore u Vladi trebalo bi obvezati da (za razliku od dosadašnje prakse) s posebnom pozornošću strateški i operativno pristupaju turizmu kao horizontalnoj pojavi, a u skladu s važnosti razvoja turizma i ulogama koje svaki resor ima u maksimiranju učinaka turizma. Najbolje je rješenje za to vrlo jednostavno, potpredsjednik Vlade za gospodarstvo u Hrvatskoj koja toliko ovisi o turizmu trebao bi biti kompetentan ministar turizma koji dolazi iz struke. U nekoj drugoj državi ovi bi prijedlozi bili logični sami po sebi, ali u Hrvatskoj to nisu, pa do stvaranja prave poslovne kulture u turizmu treba štošta propisivati.

Imamo za to jako dobar primjer: ne tako davno toaleti u hrvatskim ugostiteljskim objektima bili su očajno prljavi i svi su mislili da je nemoguće natjerati ugostitelje da ih drže urednima. Onda su nakon samo jedne male, ali mudre izmjene u legislativi i uz učinkovit nadzor u nekoliko mjeseci očišćeni.