Da budem iskren, ne mogu se prisiliti na iščitavanje ‘konačne verzije Vladina rješenja problema kredita u švicarskim francima’. Kako se provodi konverzija, na temelju kojeg se dana obračunava tečaj zamjene švicarca u euro, kakav će se otplatni plan primjenjivati, koji je rok izračuna konverzije… sve to sigurno zanima one koji imaju neotplaćene kredite u švicarcima. I bankare koji će morati platiti dio ceha. Rješenje kredita u švicarcima, kakvo god bilo, međutim, visi u zrakopraznom prostoru. Odnos pojedinaca većinom ovisi o tome jesu li korisnici kredita u švicarcima ili nisu. Neutralnom komentatoru gotovo je nemoguće odrediti se je li rješenje dobro ili loše. U Hrvatskoj ni u tragovima nije bilo rasprava, a kamoli suvislih kriterija prema kojima bi država (i društvo u cjelini) reagirala u ovakvim situacijama kad se dogodila mješavina bankarskog vabljena na kredite koji su im donosili veliku zaradu, građana koji su svojom voljom ulazili u samorazumljive rizike međuvalutarnih turbulentacija i države koja se nije bavila detekcijom i djelotvornom prevencijom.
U ovih četvrt stoljeća napuštanja socijalizma i povratka u kapitalizam nije, među ostalim, provedena osnovna rasprava o tome kakav je odnos između društvene solidarnosti i individualne odgovornosti. Nismo se ni izbliza dogovorili, pogotovo ne na primjerima, koji su kriteriji da bi se zajedničkim novcem pomagalo pojedincima ili skupinama pojedinaca. A gdje se takvo što neće činiti jer je kapitalistički sustav, odnosno sustav privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, utemeljen na potpuno drugoj pokretačkoj snazi negoli je to bilo u socijalizmu. Kapitalizam je, pretpostavlja se, efikasniji i održiviji od socijalizma jer naglašava brigu i odgovornost pojedinca za vlastitu sudbinu i sudbinu svoje obitelji. Pa se onda iz straha da će mu obitelj završiti na cesti, odnosno u naseljima kamp-kućica (koja kod nas još ne postoje, a u kakvim diljem SAD-a žive milijuni obitelji tržišnih gubitnika), čovjek više trsi. Pa kad se u tom strahu svi više naprežu, onda, navodno, i zajednica bolje napreduje. Ne treba očekivati od političkih elita da same dođu do kriterija kada država obvezno pokazuje solidarnost, kad se odbija miješati, a gdje je miks-zona u kojoj nije jasno što učiniti. I koje onda mehanizme primijeniti u toj nejasnoj zoni preklapanja društvene solidarnosti i individualne odgovornosti. To je preobzibilno pitanje da bi se prepustilo političarima. Ima u ovoj zemlji instituta (‘Ivo Pilar’, Ekonomski institut Zagreb itd.), zaklada, nevladinih organizacija, medija… koji bi morali sistematski potaknuti raspravu o tome. Pa onda donijeti kvalitetne zaključke i prijedloge. Pa ih onda godinu-dvije nametati u seriji okruglih stolova, tribina, konferencija… Do nečega bismo, uza sve svoje različite interese, sigurno došli. Ne bi to bio toliko romantičarski zazivan konsenzus. Ne bi bila riječ o prisilnom konsenzusu, nego o sili argumenta.
