Tko je parazit

Hrvatska je među članicama EU apsolutni rekorder prema restriktnosti državne regulacije tržišta. Situacija je još dramatičnija usporede li se dva društva jednake veličine u istom sektoru. Društvo u javnom vlasništvu u prosjeku će zabilježiti tek oko dvije trećine dodane vrijednosti koju ostvaruje privatno poduzeće.

Takva poopćena slika generirala je javno mnijenje prema kojemu su svi zaposleni u državnoj i javnoj upravi – paraziti. Podaci se upotrebljavaju kako kome odgovara, pa dok jedni mašu pokazateljima o prevelikom udjelu države u BDP-u, drugi odgovaraju kako tržišni udjel država Skandinavije skuplja više postotaka od nas. Koju god tezu zastupali, odnedavno će možda biti lakše zauzeti ‘rov’. OECD je, naime, izradio detaljnu analizu prisutnosti države u gospodarstvu i pri tome, za nas vrlo važno, uključio i nečlanice organizacije, dakle i Hrvatsku.

Računajući takozvani PMR indeks (product market regulation), indikator regulacije tržišta (sadrži set pokazatelja koji mjere stupanj administrativnog opterećenja, regulatorne restriktivnosti i utjecaj državnog vlasništva na tržište) OECD nam je i brojčano i vizualno pokazao da smo među članicama EU prema restriktivnosti državne regulacije tržišta apsolutni rekorderi. Podaci su, doduše, za 2013. godinu, ali teško da se bilo gdje, kamoli u Hrvatskoj, išta pomaknulo u odnosima i brojkama. Na temelju toga posljednjeg OECD-ovog mjerenja postaje jasno da je Hrvatska stekla člansku kartu kao najstrože regulirana članica Unije. Štoviše, jedina je u EU u ‘hiperaktivnoj’, crvenoj zoni. Na drugoj su strani Nizozemska i Velika Britanija kao najmanje regulirane i tržištu najnaklonjenije zemlje. Većina se, očekivano, vrti oko sredine.

OECD se u svojoj analizi fokusirao na poduzeća, na to koliko je državni sektor prisutan na tržištu putem vlasništva nad poduzećima, i to u čak 31 proizvodnom i uslužnom sektoru. Kada se sve te sektorske analize zbroje, Hrvatska se na ljestvici svih analiziranih zemalja našla na visokom šestom mjestu – udjel državnih poduzeća po svim sektorima veći je samo u Kini, Turskoj, Poljskoj, Rusiji i Rumunjskoj.

Brojne su studije pokazale da su naša državna poduzeća nečinkovita. Upravo se iz te analize vidi da se razgranatošću sustava državnih tvrtki njihova nečinkovitost širi kroz cijelu mrežu gospodarskih aktivnosti. Analiza pojašnjava uzroke naše ekonomske stagnacije – kategoričan je analitičar Velimir Šonje, koji je i skrenuo pozornost na OECD-ovu studiju.

Pri tome su državna poduzeća, ona među tisuću najvećih, lani zabilježila 3,5 posto pada prihoda. Istina, u njima je počeo proces unutarnje devalvacije, pa je pao i broj zaposlenih (7,2 posto/7,5 tisuća), ali zaposleni koji su ostali imaju veće plaće nego prije i to 5,8 posto. Također, ni doprinos izvozu nije respektabilan, rast je lani u državnim tvrtkama iznosio samo 4,8 posto, a privatni sektor pogurao je izvoz čak 15,7 posto.

Slika o dvije Hrvatske nikad nije bila jasnija. Velika privatna poduzeća izvoze, rastu, zapošljavaju, pri čemu rastu i plaće, iako sporije nego u državnim poduzećima, kojima pada prihod, ali ozbiljno se restrukturiraju smanjenjem broja zaposlenih – kaže Šonje.

I hrvatsko ‘članstvo’ u procedurama prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža ima zajednički korijen i zove se – javna poduzeća. Kada se sumiraju svi pokazatelji i stave u odnos s drugim članicama EU, u ‘banani’ smo upravo zbog nečinkovitosti poslovanja javnih poduzeća. Hrvatska je, kaže Anto Bajo s Instituta za javne financije, država s prosječnom razinom državne potrošnje, prosječnom veličinom javnog duga (ali izrazito visokim stopama rasta), s visokim proračunskim deficitom i rashodima za kamate na dug.

Hrvatska ima veći rizik od neplaćanja obveza, a rizici od neplaćanja prisutni su kod javnih poduzeća, uglavnom Hrvatskih željeznica i autocesta. U odnosu na druge članice EU koje imaju problema s bankovnim sustavima i rastućim troškovima njihovih dokapitalizacija, hrvatski potencijalni fiskalni rizici uglavnom su vezani uz poslovanje i visoke obveze javnih poduzeća – kategoričan je Bajo.

Na tu ključnu točku izostanka istinskog oporavka upire prstom i Europska komisija. U svojoj posljednjoj detaljnoj analizi o Hrvatskoj piše da javna poduzeća i dalje predstavljaju najveći fiskalni rizik.

Unatoč nedavno ostvarenom napretku, primjerice privatizaciji brodogradilišta, Hrvatska i dalje bilježi veliku razinu državnog uplitanja u gospodarstvo. Broj društava s djelomičnim ili potpunim državnim vlasništvom porastao je zbog zamjene duga za vlasništvo u okviru postupka predstečajne nagodbe. Također, vidljiva je visoka koncentracija zaduženosti među javnim poduzećima. Zbog uobičajene prakse preuzimanja dugova javnih poduzeća takva situacija predstavlja fiskalne rizike. Većina društava koja su klasificirana u sektoru opće države bilježe deficit; ukupni je deficit dosegnuo u prosjeku 0,6 posto BDP-a u razdoblju od 2010. do 2013. godine. Javna poduzeća negativno utječu i na ukupnu produktivnost. Prema bazi podataka ORBIS javna poduzeća zapošljavaju svakoga osmog radnika i stoga imaju važnu ulogu u ukupnoj produktivnosti. Važno je napomenuti da ta društva djeluju u sektorima u kojima posluju i privatna domaća ili strana društva te mogu imati negativan učinak na konkurentnost i ulazne troškove. Javno je vlasništvo često u sektoru električne energije i plina, vodnoj industriji i prijevozu, ali i u građevinskom i sektoru nekretnina, stoji u analizi prema kojoj se produktivnost javnih poduzeća u razdoblju od 2006. do 2013. godine smanjila čak 33 posto.

Ili, ako se usporede dva društva jednake veličine koja posluju u istome sektoru i upotrebljavaju istu izmjerenu količinu rada i kapitala, društvo u javnome vlasništvu u prosjeku će zabilježiti tek oko dvije trećine dodane vrijednosti koju ostvaruje privatno poduzeće! Ekonomski rezultati privatnih poduzeća bolji su od rezultata javnih u svim sektorima, uključujući i pokazatelje financijskih rezultata, primjerice povrat na uloženi kapital. Najveće su razlike zabilježene u komunalnom i građevinskom sektoru. Takvi su rezultati više nego problematični s obzirom na velik udjel javnih poduzeća u gospodarstvu. Tragom takve prakse u Komisiji zaključuju kako problem s deficitom nije samo u visokoj razini javnih rashoda nego u njihovoj nečinkovitosti, čime se opterećuje potencijal rasta. U jednoj nedavnoj analizi optimalne veličine države zaključuje se da bi Hrvatska trebala smanjiti državne rashode kako bi ostvarila više stope rasta. No pri tome ograničenje nije toliko ukupna veličina države koliko je to niska učinkovitost javne potrošnje u većini područja koja utječu na gospodarski rast, primjerice obrazovanje, zdravstvo, javna uprava i javna ulaganja. Ne trebaju nam analize da bismo zaključili kako je ta nečinkovitost posljedica ultralošega javnog upravljanja i strateškog planiranja, korupcije.

Javna bi se poduzeća trebala transformirati u nacionalni holding, ali isključivo osnovne djelatnosti. Sve podržavajuće funkcije i poslovi, riznica, investicije, cash pooling, računovodstvo, strateška i operativna nabava, IT, facility management, pravni i odjel ljudskih resursa treba izdvojiti u posebne outsourcing ili spin off kompanije i temeljiti ih na izvrsnosti poslovanja. Za neproizvodnu i nestratešku imovinu i/ili djelatnosti, kako kaže Jack Walch, postoje tri opcije: ‘fix it, sell it or leave it’ – kategoričan je hupovac koji je želio ostati anoniman. Uobičajena bi zaključna teza bila logična: neodgodiva privatizacija i uluđenje javnoga sektora bit će posao za buduću vladu. No tih ‘budućih’ koje su postale ‘bivše’, bez mrve rada i truda na pobrojenome, već je toliko da uopće nije problem namjestiti glavu na ‘sve je isto, samo tebe nema’.