Bilo bi poželjno da se u političkoj kampanji za novu vlast ne zaboravi pravosuđe, ne da bi dobilo novoga tutora, nego pravu političku podršku za samostalno i odgovorno djelovanje.
Francuska sudbena tradicija bila je i u hrvatskome slučaju – uz anglosaksonske i njemačke – jedan od izvora u konstituiranju hrvatskoga pravosudnog sustava. U teškim pregovorima s tehnologama iz Bruxellesa o famoznom pravosudnom Poglavlju 23 francuska je vlada delegirala jednog svog uglednog člana s velikim europskim iskustvom Jean-Louisa Dewosta. Njegova diskretna savjetnička uloga nije, koliko znam, zanemariva, i to prije svega u dva ključna pitanja s kojima se suočavalo pravosuđe jedne tranzicijske zemlje: kako uspostaviti institut da zaštite sakrosantno načelo neovisnosti pravosuđa od političkih vlasti i izgraditi pravi način za formiranje i izbor sudskoga kadra.
Nisu francuski suci ni francusko pravosuđe izvanzemaljci, i ondje su ljudi od krvi i mesa, čije se odluke znadu osporavati i na kraju i osporiti. Zakoni, međutim, nisu odijela koja bi se prema modi vadila iz ormara za različite sezone (u)potrebe, kao što suci nisu manekeni koji bi hodali po medijskim pistama sa svojim željama i stajalištima. Postoje institucije, uključujući i sindikat sudaca i odvjetnika, koje nastupaju u ime ceha kad misle da su ugroženi njegovi interesi. Pravo na nezadovoljstvo ondje počinje i završava.
Adam Michnik u svojoj političkoj jednadžbi ‘demokracija = sloboda + pravna država’ izražava s najmanje riječi najteži problem postkomunističkih društava i država. Sve su one, s nekim unutrašnjim razlikama, donijele u ‘dotu’ pravosuđe kontaminirano dominantnim utjecajima (jedno)stranačke ideologije i vladajuće politike, bez valjanog iskustva i s nedostatkom svijesti o vlastitoj ulozi i odgovornosti u trodijelnoj vlasti.
Takve kušnje nisu mimošle ni Hrvatsku: kako, i još k tome u uvjetima agresije i rata, izgraditi sustav koji će izražavati i afirmirati demokratske vrijednosti nove države? Pravosuđe u demokratskoj državi ima, najkraće rečeno, misiju da zaštiti dvije temeljne vrijednosti: slobodu građana i privatno vlasništvo, odnosno poduzetništvo (suprotno komunizmu koji je upravo na tim pitanjima izgubio svoju povijesnu bitku). Nitko objektivan ne može osporiti da se hrvatsko pravosuđe mijenja, da ide u pozitivnom smjeru. Malo će tko pronaći toliko pozitivnih argumenta da bi okrenuo glavu od očitih lutanja koja se u posljednje vrijeme čak pojačavaju.
