Džihadisti u suvremenoj igranom filmu najčešće su prikazani ili kao apsolutno zlo ili, pak, kad su u pitanju liberali, kao jadnici koje je okrutni kapitalizam ostavio na cjeđilu i sad su upali u kandže još okrutnijih manipulatora.
Kod najistaknutijega afričkog redatelja današnje Abderrahmana Sissaka, džihad je pak gotovo tragikomičan pokret, koliko brutalan toliko i komičan u svojoj nemogućnosti prenošenja ideja ili uspostavljanja komunikacije s bilo kime izvan svoga kruga. A i sami ratnici kod Sissaka poprilično su izgubljeni u svojoj ideologiji. Vojnici najradije raspravljaju o nogometnim zvijezdama, a na racionalnost stanovnika sela gdje trebaju uspostaviti svoj režim, kao i na bilo kakav oblik uzvišene umjetnosti zatvaraju oči i uši od straha da ne bi bili pokolebani u svojoj borbi.
Sissako se ne bavi socijalnim i geopolitičkim pitanjima. Njegova se fotografija hrani suncem i prašinom sjeverne Afrike, protagonisti su gotovo poetske figure, a posebno je impresivna scena gdje dječaci igraju nogomet bez lopte, koja se već sada može proglasiti antologijskom. ‘Timbuktu’ je jedan od najdojmljivijih prikaza banalnosti zla u filmskoj umjetnosti.
