Rezultat simulacije modela ne mora biti ono što će se doista i napraviti, ali pokazat će smjer, otvorit će put prema onome što je za ukupni gospodarski učinak najbolje. To bi onda moglo smanjiti udjel populističkih mjera, kojima pribjegava svaka vlast uoči izbora.
Populističke poteze dodvoravanja biračima uoči izbora nijedna vlast ne ‘mjeri’. Odokativno je jasno da su za vlast korisni. I da nemaju veze ni s mozgom ni s ekonomijom, nego samo s glasovima (ne s onima u glavi nego s onima na biračkome popisu).
Kako se odluke, potezi i izmjene mjere u ostalo mandatno vrijeme? U Hrvatskoj na dva načina: probnim balonima, pa ako je galama prevelika ideja se povlači, ako nije, ideja prolazi; testiranje naživo/naslijepo, pa što bude. U Hrvatskoj, naime, ne postoji teorijski/ekonometski model kojim bi se prije testiranja provjerile posljedice neke promjene, recimo promjene porezne stope, tečaja, mase novca. Postoji samo uvjerenje da će neki potez ili izmjena učiniti nešto dobra. Kome točno i u kojoj mjeri, ne zna se. S vršnim timovima u HNB-u, na Ekonomskom institutu, na svim ekonomskim fakultetima, u 25 godina života ove države modela simulacije – nema.
I taman kada je Lider pokrenuo priču o ekonomiji naslijepo doznajemo da ima nade za nas. Ekipa sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta – asistentica Ozana Nadoveza, viši asistenti Lucija Rogić, Marija Penava, Vladimír Arčabić, Tomislav Globan i izvanredni profesor i mentor Josip Tica – izborili su se za sredstva Europskoga socijalnog fonda i počeli graditi temelje za izradu simulacijskih modela. I čini se da znaju što rade. Što više, već su pokrenuli radionicu ‘Stvaranje preduvjeta za izgradnju računalnog makroekonomskog modela za Hrvatsku’, na koju su se odazvali ne samo bankari (HNB, poslovne banke) nego i iz Ministarstva financija. Utješno, zapakirano s nadom.
S ekipom smo porazgvarali uoči radionice. Dok su pojašnjavali kako su raniji Liderovi tekstovi o ekonometskim modelima podosta pogrešni (jer većina modela nije ekonometska nego teorijska, ali uglavnom dolaze u paketu), postalo joj je milo oko srca nadajući se da se vijest o počecima rada na ideji modela probila do Markova trga. I trajno ondje nastanila. Naime, nedostatak simulacijskoga modela obilježje je zemalja u problemima (svaka je sličnost slučajna, jel), većina pametnih zemalja ništa ne radi napamet. Recimo, CGE ‘sektorskim’ modelima najviše se koristi Ured za zakonodavstvo u SAD-u. Nijedan zakonski prijedlog ne može proći dok se ne simuliraju troškovi i koristi izmjene ili novosti.
Što se radi s teorijskim modelima? Kreiramo virtualni svijet u kojemu simuliramo nešto što nas zanima i promatramo kakav učinak simulacija ima na stvarne podatke. Ako naš model ne sliči stvarnim podacima, mora se mijenjati, prilagoditi, to se zove kalibracija, sve dok ne počne sličiti stvarnim događajima. Dakle, teorijskim modelima simuliramo utjecaj neke promjene na odabrane varijable, a ekonometskim modelima provjeravamo koliko je simulacija realna. Praksu upotrebe modela možemo usporediti s vremenskom prognozom, ona je postala sastavni dio života, toliko da imamo i aplikacije na mobitelima. Nažalost, u ekonomiji ljudi nisu skloni tome. Možda jednom kada modeli nastanu i počnu se primjenjivati u praksi – nada se Tica dodajući kako je bilo što nemjerljivo bolje od ovoga sada, kada nemamo pojma kakvi su učinci.
Tri vrste modela: CGE (computable general equilibrium) teorijski modeli koriste se u analizama sektora koji prolaze neku reformu pa se simuliraju izravne i neizravne posljedice reforme na proizvodnju, potrošnju, naplatu poreza… u svim ili odabranim sektorima. Osnova su za te modele, kaže Ozana Nadoveza, asistentica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i članica tima za izradu pretpostavki budućih modela, input-output tablice s kojima se dobije cjelovita slika gospodarstva. CGE model pokazuje veze između svih sektora u gospodarstvu.
DSGE (dynamic stochastic general equilibrium) teorijski modeli ponajviše upotrebljavaju središnje (i poslovne) banke kojima simuliraju primjerice kakav je utjecaj promjene kamatne stope ili ponude novca na neke varijable od interesa: zaposlenost, inflaciju, tečaj, BDP.
Kada govorimo o ekonometrijskim modelima, onda govorimo upravo o VAR-u. U čemu je razlika u odnosu na prethodna dva? Kada prikupimo konkretne podatke, pomoću VAR modela vidimo impulsnje odazive određenih varijabli na promjene nekih drugih varijabli. Primjerice, promatramo kakav bi utjecaj promjena priljeva kapitala iz inozemstva imala na kretanje BDP-a, na domaću investiciju, na štednju. Zašto smo sve modele spojili u jedan projekt? Zato da vidimo koliko teorijska strana priče s DSGE modelom odgovara stvarnosti, a ekonometrijom onda dobivamo odgovor kako se na temelju stvarnih empirijskih podataka događaju stvarne empirijske promjene. DSGE model bez provjere s ekonometrijskim podacima ne vrijedi, jer ne znamo jesmo li ga dobro kalibrirali, prilagodili stvarnosti.