CORBYN Nakon Grka i Španjolaca i Britanci su dobili ‘radikalnog’ ljevičara

Salve svakodnevnih uvreda zasipaju Jeremyja Corbyna, donedavno miroga stranačkog vojnika, prije svega iz njegove, laburističke stranke. ‘Novi laburisti’ poput Tonyja Blaira, Gordona Browna, braće Miliband u šoku su zbog toga što je tome 66-godišnjem buntovniku pošlo za rukom ono što njima nije – da oživi razočarano članstvo i kandidira se za šefa stranke. Blizak je novoj europskoj ljevici poput Sirize i Podemosa, protiv je rigoroznih mjera štednje, traži veće poreze za bogate i još ponešto.

Unutarstranačko previranje u Laburističkoj stranci nakon neočekivano uvjerljivoga svibanjskog poraza na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu bliži se svojoj završnici, a ishod bi mogao biti vrlo zanimljiv za tamošnju političku scenu. Iako se laburisti još od vremena danas među mnogim ljevičarima omraženog Tonyja Blaira drže podalje od bilo čega što bi previše podsjećalo na lijevo, oduzimajući radije liberalima njihov teritorij, čini se da godine neuspjeha i biračkog nezadovoljstva, kao i širi trend u Europi, počinju imati efekta i u Britaniji.

Od četiri kandidata u utrci za novog šefa stranke, mjesto upražnjeno odlaskom poraženog Eda Milibanda, isplivao je na vrh naokup potpuni aut-sajder. Prema svim anketama, provjereno nepouzdanima, favorit za novog vođu britanske ljevice je Jeremy Corbyn, čija pojava već mjesečima izaziva nezamamčen interes medija na Otoku i gotovo dnevne intervencije uzbinanoga stranačkog establišmenta.

Čovjek je, naime, britanski odgovor na europski trend vraćanja izvornoj ljevici i autentičnosti politike, pa su obje spomenute pojave sasvim razumljive. Medijima su takvi tipovi prema definiciji zanimljivi, pogotovo ako uđu u utrku kao gubitnici i šmekaju po radikalnijim idejama, a vrh stranke ogrezle u liberalizmu i centrizmu panično se boji bilo kakvog skretanja, čak i kada dosadašnja praksa ima očajne rezultate (najgori poraz još od daleke 1987.) i osipa biračku bazu. Najjasnija poruka laburistima na izborima došla je iz Škotske, gdje je tradicionalno jake laburiste izbrisala osjetno ‘ljevija’ Škotska nacionalna stranka. Veći dio njezina apela leži u rastućem nacionalnom zanosu, ali jasnija opredijeljenost za lijeve ideje bila je posljednji i presudni čavao u lijes laburista u Škotskoj. No u Londonu to nisu tako protumačili pa se svako malo javi neki od stranačkih dostojanstvenika, o komentarima da se i ne govori, koji poziva ‘na razum’, odnosno odbacivanje radikaliziranoga 66-godišnjeg ‘populista’.

Uglednici poput Gordona Browna, Tonyja Blaira, Jacka Strawa, Davida Milibanda (brat poniženog Eda) i Alastaira Campbella pozivali su u posljednje vrijeme da se na nasjeda na Corbynovu provokacije jer će to uništiti stranku. Čini se pak da je efekt bio savršeno suprotan, pozivi na mir i dostojanstvo samo su dodatno ojačali potporu ‘slučajnom’ kandidatu, pa su se u posljednji čas za registraciju za glasovanje prijavile stotine tisuća birača, što su analitičari protumačili kao masovno dizanje Corbynovih pristaša. U samo nekoliko posljednjih sati prije isteka roka registrovalo se 160 tisuća članova, pri čemu je najveći dio došao iz dvaju sindikata otvoreno naklonjenih Corbynu (Unite i Unison). Glasovati se ne može tek tako, 48 ljudi danonočno provjerava sve potencijalne glasače i isključuje uljeze, prije svega ‘sabotere’ iz suparničkih stranaka, ali i ljevičarske tvrdolinijaše, što je dosad rezultiralo blokiranjem oko 1800 birača. Navodno nikad veće upletanje ‘vanjskih faktora’ dovelo je do poziva nekih u stranci na suspenziju izbora, a cijeli kaos nastao je zbog pravila prema kojem nečlanovi mogu plaćati članstvo.

‘Stranka hoda zatvorenih očiju i raširenih ruku prema rubu litice i oštrim stijenama ispod’, napisao je Blair, čije je pozive Corbyn opisao kao ‘budalaste’. Između Andyja Burnhama, Yvette Cooper i Liz Kendal, potonja je nekako najbliža ‘blairovštini’ u svojim stajalištima i stoji uvjerljivo najlošije od svih kandidata. Zanimljivo je pritom da se vrh stranke u cijelosti slaže s pristašama konzervativaca, jednako unezvijerenima perspektivom ‘radikalne ljevice’ nasuprot ovako savršeno benigne ljevice s kojom se lako obračunati na izborima jer nudi lošu kopiju izvorno konzervativnog recepta. Oni promišljeniji, poput medijskog magnata Ruperta Murdocha, navijaju upravo za Corbyna računajući na propast laburista u tom slučaju i nesmetanu vladavinu konzervativaca.

Što je toliko ustrašilo kompletni politički establišment u Britaniji da navodno suparničke stranke razmišljaju isto? Pa klasične lijeve ideje koje je sama ljevica u proteklih nekoliko desetljeća tako uspješno odstranila iz svoje političke misli da danas zvuče egzotično, radikalno i suludo. Corbyn u najvećoj mjeri prati ono što se moglo vidjeti u Grčkoj prije potpune pacifikacije i što se trenutno nudi u Španjolskoj, kao što je žestoko oporezivanje bogatih, održavanje javne potrošnje, nacionalizacija željeznice i komunalnih usluga i istjerivanje privatnika iz javnih usluga. K tome usuđuje se otvoreno izražavati skepsu prema ponašanju Amerike i Izraela u međunarodnim odnosima, još jednoj nedodirljivoj dogmi instaliranoj u sâm temelj uspjeha kakav je svijet danas.

Naravno, ishlapjeli starac, kako ga pokušavaju tek nešto biranjim riječima prikazati nemilosrdni desni mediji, blagoklono gleda na Venezuelu i Hamas, protivnik je britanskoga nuklearnog arsenal, NATO smatra ratnim huškačem koji služi interesu vojno-industrijskoga kompleksa, a Europsku uniju trojanskim konjem neoliberalizma. Očito hrpa potpuno suđih razmišljanja i ideja. Ono što u podsvijesti ponajviše kopka široku frontu Corbynovih protivnika nije njegova moguća pobjeda na stranačkim izborima, već realne šanse preuzimanja vlasti čak i usprkos eventualnom manjku dovoljne potpore njegovim politikama među glasačima. Corbynova laburistička opcija bila bi, za razliku od Milibandove, vjerojatno znatno otvorenija suradnji sa znatno ojačanim i homogeniziranim škotskim ‘radikalima’, a to bi mogućnost formiranja tvrdo lijeve vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu učinilo vrlo dohvatljivom.

Konkretnije, Corbyn je ovako zamislio odgovore na neka od ključnih pitanja. Odlučno odbacuje politiku rezanja u korist državne potrošnje koju bi realizirao dvama instrumentima. Prvi je osnivanje nacionalnoga investicijskog fonda financiranog ukuđanjem poreznih olakšica i subvencija privatnim kompanijama, a drugi je pokretanje infrastrukturnih programa financiranih posuđivanjem od središnje banke. Od relevantnijih ekonomskih namjera, tu su još progresivniji porezni sustav, minimalac od deset funti, izjednačavanje naknade za nezaposlene i zabrana ‘zero-hours’ ugovora (bez definiranoga radnog vremena, prema potrebi poslodavca). Što se one najprostije od riječi ‘čije’ tiče, Corbyn bi nacionalizirao jednu od najskupljih željeznica u Europi, poštanske usluge, šest najvećih energetskih kompanija (British Gas, SSE, Eon, Npower, Scottish Power i EDF) i nacionalnog distributera električne energije.

Nije slijedom napisanog teško pogoditi kakve su namjere u pogledu obrazovanja; kad bi bio na vlasti samo pet minuta, favorit za šefa stranke ukinuo bi školarine i uveo državne stipendije, što procjenjuje na deset milijardi funti, a bilo bi plaćeno većim korporativnim porezom i povećanjem doprinosa za one s 50 tisuća ili više funti godišnjih primanja. Od posebnog interesa susjedima i gospodaru s druge strane Atlantika njegovi su vanjskopolitički prioriteti. Britanija bi se trebala riješiti svoga nuklearnog arsenal i izaći iz NATO-a, ostala bi s druge strane članica Europske unije i prestala započinjati protuzakonite ratove. Sve je to ipak dosta daleko, ni osvajanje stranke nije gotova stvar i može se zakomplicirati usprkos Corbynovoj iznenadnoj popularnosti. Favorit prema dosad napravljenim anketama, uz veliku rezervu prema anketama kao takvima, ima veliku prednost, ali pravila natjecanja mogla bi mu otežati realiziranje tog cilja. Za pobjedu je potrebno više od 50 posto svih glasova, a ako nitko ne uspije prikupiti toliko, u obzir se počinju uzimati sljedeći kandidati prema preferenciji (glasači moraju rangirati kandidate prema svojim preferencijama, ne zaokružiti svog). Kružni sustav u svakoj rundi izbacuje najslabijeg kandidata dok ne ostanu dva, s tim da se (sekundarne) preferencije biraju izbačenih kandidata preraspodijele preostalima u utrci. Druga anketa, provedena ovaj mjesec, daje Corbynu apsolutnu većinu od 53 posto u prvom krugu, a prvi sljedeći kandidat Burnham ima tek 32 posto potpore. Bez obzira na to, svi su naučili lekciju s prošlih izbora kada su ankete debelo promašile, pa sada oprezno prognoziraju, ostavljajući prostor preokretima i neizvjesnosti. Pobijedio Corbyn ili ne, šteta je napravljena, odnosno sjeme zaokreta posijano je. Ako i izgubi, to će biti s golemom potporom biraća i jasnim signalom o polaganom odumiranju Blairova trećeg puta (novih laburista), definiranoga kombinacijom protržišnih politika i socijalne države, premda više prvo nego drugo.