Home / Biznis i politika / Utemeljeno partnerstvo hrvatskog centra

Utemeljeno partnerstvo hrvatskog centra

Hrvatska je politika puna unutarnjih opreka, često politički nedorasla, bezidejna, a nerijetko i autodestruktivna. Ali istočno od Une, južno od Save i istočno od Dunava je gore…

Vrh zapadnog Balkana preselio se ovih dana u Beč, na samit s EU. Iako dok ovo pišem završna izjava još nije poznata, znam da ne mogu pogriješiti ako unaprijed najavim da će sa sastanka na vrhu biti poslana snažna poruka o europskoj perspektivi svih država zapadnog Balkana, a njihovi će lideri biti pozvani da provedu nužne reforme kako bi otvorili novo poglavlje svoje europske perspektive. Pritom, dakako, svi unaprijed znaju da je to još jedan bla-bla-bla, da nakon pristupa Hrvatske ni jedna država više neće u bližoj budućnosti postati članica EU, a upitno je i što će EU postati. U ovih četvrt stoljeća koliko se EU bavi najprije zaustavljanjem rata, zatim mirovnim procesom i na kraju procesom izgradnje modernih država na onome što se nekada zvalo Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, potom bivša Jugoslavija, a u posljednjih petnaestak godina zapadni Balkan, ili regija, akteri igre dobro su se upoznali.

Uostalom, neki današnji lideri tu su od samog početka, od ranih devetdesetih: Bakir Izetbegović tada je bio prvi i najpovjerljiviji suradnik oca Alije, Ivica Dačić bio je omiljeni omladinac Slobodana Miloševića, Aleksandar Vučić terenski aktivist Vojislava Šešelja, Filip Vučanović bio je mali od kužine moćnom i vječnom Mili Đukanoviću i dok je surađivao i kada se razilazio sa Slobodanom Miloševićem…

I oni koji nemaju taj ratni kontinuitet, poput Dragana Čovića ili Mladena Ivanića, brzo su svladali pravila te prilično jednostavne igre suradnje EU i regije: na konferencijama i samitima obećavaju i ponavljaju ono što dužnosnici i činovnici EU žele čuti, zauzvrat od EU dobivaju novac zahvaljujući kojem svoje državne tvorevine održavaju na životu, a sebe na funkcijama. Osobito se to odnosi na BiH koja je pod izravnim skrbištvom EU. Kad se vrate kući, rade po svome, učvršćuju svoja istinska savezništva, Srbi s Rusijom, Bošnjaci s Turskom, Kosovo i Crna Gora politički sa SAD-om, a ispod stola ima koječega, trgovine na crno ponajviše. No ni državni lideri ni dužnosnici EU ne očekuju drukčije ponašanje regionalnih partnera. Bitno im je da je forma ispunjena. Nakon četvrt stoljeća takve politike rezultat je porazan jer razotkriva svu političku neefikasnost EU, i to u vrijeme kad se na njezinim granicama otvaraju novi sukobi: na Bliskom istoku, u mediteranskoj Africi, u Ukrajini… Sukob je u ovom slučaju samo politički korektni eufemizam za nove ratove, koji su tu, pred europskim vratima. A EU nema jasnu i uvjerljivu politiku ni prema aktualnom izbjegličkom valu s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike, koji je samo posljedica, popratna pojava tih ratova. Zato je ovaj bečki samit prije svega samit suočavanja s istinom, da ne kažem straha.

Taj samit podsjeća kako u četvrt stoljeća EU nije svojim utjecajem uspjela stvoriti Europu i izgraditi temelje modernih, održivih država na tako malom prostoru kao što je zapadni Balkan. BiH, koja je pod izravnim skrbištvom, i danas je razvalina od države. No danas je u Banjoj Luci više Moskve nego prije petnaest godina, u Sarajevu više Ankare nego Bruxellesa, u Beču je više islamska nego u Gornjoj Maoči, Mostar se potpuno zagubio, Beograd nastoji prodati ruku Berlinu dok javno ljubuje s Moskvom, Priština ima državu i ništa više, Podgorica je politički američka, a vlasnički sve više ruska, Skoplje je glavni grad države koja sve manje postoji… A za sve svoje nedaće i neuspjeh krive EU, od koje su dobili najviše novca, i dakako SAD, kao oličenje zapadnog krivca. Realna je opasnost prelijevanje sukoba iz predvorja EU u takvu razvaljenu regiju, u kojoj zapadnjačke vrijednosti nikada nisu istinski zaživjele. Izbjeglička kriza može samo ubrzati događaje. I gotovo sam sigurna da će EU još jednom biti zatečena. Zato se pribojavam nadolazeće jeseni u našem istočnom susjedstvu, ponajprije u BiH koja je najbliža, a ujedno i lakmus-država, na kojoj se prelamaju svi odnosi snaga u regiji. Jedino što veseli u tom mogućem scenariju destabilizacije jest činjenica da je danas Hrvatska ipak s europske strane te granice prema prostoru nezavršenih država. EU jest birokratizirana, politički slaba, u pravilu neefikasna u kritnim situacijama, hrvatska je politika puna unutarnjih opreka, često politički nedorasla, bezidejna, a nerijetko i autodestruktivna. Ali istočno od Une, južno od Save i istočno od Dunava je gore…