Tjedan u brojkama

Krenule su prve optužnice protiv poreznih dužnika. Na meti su Alen Bubalo i Jozo Primorac. Bubalo je kao privatna osoba i vlasnik tvrtke dužan više od sto milijuna kuna. Poznatiji kao humanitarac, Primorac je optužen za utaju 14 milijuna kuna poreza. To su prvi veći potezi ‘poreznog Uskoka’. Nastave li češljati najveće porezne dužnike, ubrzo bi DORH mogao dohvatiti i – ministre znanosti, sadašnjeg i bivše. Naime, porezni dug Ministarstva znanosti porastao je s četiri milijuna kuna iz 2012. na 12,3 milijuna 2013., a lani se popeo na 35 milijuna. Tako se Ministarstvo znanosti popelo na visoko 16. mjesto poreznih dužnika. Prva četiri milijuna nabili su HDZ-ovi ministri Fuchs i Primorac, ali ostatak ide na dušu Jovanović i Mornar. I dok je ministar financija Linić bio sklon otpisu ‘HDZ-ova’ duga, njegov je nasljednik Lalovac odrješitiji: – Porez se mora platiti, pa i ako je riječ o porezu Ministarstva znanosti.

Vrhovni sud mogao bi poništiti presudu HDZ-u zbog korupcije u slučaju Fimi medije. Naime, u postojećem Kaznenom zakonu više nema inkriminacije po kojoj je HDZ osuđen. I dok će pravni stručnjaci pametovati o tome, treba podsjetiti da je Kazneni zakon stupio na snagu 2013., ali je izglasan u Saboru još u HDZ-ovo postsanaderovsko doba. Potpisao ga je kao predsjednik Sabora upravo Sanaderov pajo Luka Bebić 21. listopada 2011., samo tri tjedna prije Sanaderova uhićenja u Austriji. E, to ja zovem političkim planiranjem. Taj briljantni manevar mogao bi osloboditi krivnje tadašnju stranačku blagajnicu Branku Pavošević, ali ne i već tada otpisanog Sanadera. Tako bi se moglo dogoditi da ova akrobatika oslobodi HDZ, ali i neke od sudionika afere koji su krivnju priznali, ali neće (moći) biti kažnjeni. To bismo mogli nazvati Šeksov zakonodavnim sporogorećim štapinom.

Priče o hakiranju najčešće me zaobilaze (ili ih ja zaobilazim), sve dok me ne dohvatite. U ponedjeljak dobivam panični mail od kolegice koju nisam vidio dulje vrijeme, naslovljen sa ‘trebam tvoju pomoć’. Najkraće, negdje u Turskoj ukradena joj je torba s putovnicom i kreditnim karticama. Moći će se vratiti u Hrvatsku, ali treba platiti kartu i podmiriti račun u hotelu, banka treba vremena za izradu nove kartice, a ona mora biti ‘na prvom sljedećem letu’. Treba joj 2000 eura… Uz to i službeno zaglavlje s podacima o tvrtki. Prevara je prozirna, ali ipak se javljaju kolegici. Epilog: gmail je bio 44 minute ‘otet’ pod arapskim pismom, dok nisu resetirane lozinke, povećana zaštita… Upad je bio preko servera u Nigeriju, a neki prijatelji su se nastavili dopisivati pa su saznali da se tražila dostava.

Talijani osvajaju istočnu obalu Jadranu. Riječ je o ‘helikopterskom desantu’ odnosno najmu talijanskih helikoptera za hitnu medicinsku pomoć na Jadranu. No privatni piloti bit će za pomoć spremni samo danju. Noću će za hitne slučajeve, po svemu sudeći, i dalje dežurati vojska i policija te Gorska služba spašavanja. Ministarstvo zdravlja opravdava trošak od devet milijuna kuna za četiri mjeseca – koliko će trajati taj pilot-projekt – brzinom: talijanski helikopter diže se tri minute nakon dojave, a vojnom treba deset puta dulje. No vojsci će ostati gotovo isto trošak jer su akcije spašavanja ujedno bile trenažni letovi. Kao da je naša vojska spremnija za parade nego za brzo djelovanje. A ministru zdravlja Vargi lakše je baciti novac iz proračuna nego nazvati Kotromanovića i pitati ga može li se vojna mašinerija ubrzati za hitne slučajeve.

Ovog ljeta bilježimo ozbiljan deficit u bogatunima koji se predstavljaju kao spasitelji hrvatskoga gospodarstva ili ih bar domaći mediji tako predstavljaju. Dovoljno je da, primjerice, prije godinu dana saudijski princ Waleed bin Talal bin Abdul-Aziz Al Sauda dođe na odmor u Hrvatsku, pa da ga odmah počne salijetati i snim se slikati i gotovo cijeli državni vrh. ‘Najave’ o 20 milijardi dolara i spremnosti za ulaganje u Hrvatsku ostale su, kao što smo i tada napisali, bajka. No ovog ljeta nema više ni investicijskih prinčeva iz bajki.