Tržišna je vrijednost inventurom ustanovljenog manjka oko 5,5 milijuna kuna. No mnogo je veći problem za ravnateljstvo robnih zaliha više od 200 milijuna kuna nevraćenoga kredita još iz 2004. godine.
Kako može iz hladnjače nestati 450 tona smrznutih svinjskih polovica, što je nešto više od šest tisuća komada? Ne znate odgovor? Niste jedini, to se sigurno pitaju i u ravnateljstvu robnih zaliha. U izvještaju koji je usvojila vlada na prošloj sjednici utvrđeno je da je u prošloj godini nestala upravo ta količina smrznutih polovica. Kako je izvješće pisano poprilično enigmatski, teško je dokučiti odnosi li se to na jedno skladište ili na neku drugu kombinaciju. Samo je jedno sigurno, da je izdano upravno rješenje, a to sugerira da se radi o jednoj pravnoj osobi.
No za robne zalihe sve je, nadamo se, dobro završilo jer se roba morala vratiti u skladište. Ipak, ostaje pitanje tko uopće može skladištiti toliko svinjskih polovica i kolika je bila zarada dok nije bio primijećen nestanak prilikom inventure. Osim svinjskih polovica, nestala je i jedna pumpa, a za to je financijski terećen skladištar. Naravno, u tom zagonetnom izvještaju ne pišu imena gdje su greške uočene i koliko je šteta učinjena. Tržišna vrijednost ako uzmemo neki prosjek od 12 kuna po kilogramu polovice jest 5,4 milijuna kuna. A ako se pitate koliko uopće skladišta koriste robne zalihe, odgovor je vrlo jednostavan. Ima 72 pravne osobe, a inventura je prošle godine napravljena kod 68 pravnih osoba koje imaju 86 lokacija. Tko zna što je još moglo nestati kod te četiri pravne osobe, ali za to ćemo morati pričekati sljedeće izvješće.
No mnogo su veći problem za robne zalihe njihovi dugovi koji datiraju iz 2004. godine i vremena vlade Ive Sanadera. Tada je zbog otkupa pšenice podignut kredit od 440 milijuna kuna kako bi se otkupilo merkantilnu pšenicu na tržištu, a do danasnjih dana kredit nije vraćen. Kako u izvješću ništa nije napisano jasno, tako je i taj dug zakompliciran. Ravnateljstvo robnih zaliha je 2007. godine prodalo svu otkupljenu pšenicu za 303 milijuna kuna, a tim je novcem plaćeno čuvanje i održavanje kvalitete pšenice, što je iznosilo 76,37 milijuna kuna. Ostatak novca, 226 milijuna kuna, utrošen je u povrat kredita. No od tada još visi u zraku ostatak kredita koji nikako da se vrati. Neimenovana tuzemna banka čeka svoj novac, a iako je 2. lipnja 2006. odobreno plaćanje ostatka iz pro-računa, to se još nije dogodilo. Ravnateljstvo se svojski trudilo riješiti tu obavezu i nekoliko se puta obračalo ministarstvu financija, no neuspješno. Za tu banku ipak slijede bolja vremena jer u robnim zalihama uz pomoć ministarstva planiraju to riješiti ove godine.
Nisu samo robne zalihe dužne, već i one potražuju svoj novac. Veliku većinu od 360 milijuna kuna vjerojatno neće vidjeti jer se to odnosi na dugove od prije 2004. godine, a te su tvrtke, kao što je primjerice Nama, u stečaju. Upravo je bivši gigant dužan najviše – 123,3 milijuna kuna. No ono što bode u oči jest da se paradoks dugova unutar državnog sektora nastavlja. U ovom je slučaju Ministarstvo unutarnjih poslova od 2006. godine dužno robnim zaliha dva milijuna kuna. Prema izvješću, slani su dopisi i požurnice, ali novca nigdje. U posljednjih pet godina najviše se potražuje od dvije tvrtke u predstečajnim nagodbama – Farma Jelas duguje 12 milijuna, a Agro-promes 10,5 milijuna kuna. Posljednji koji se upisao na listu dužnika jest Imunološki zavod, ali sada kada je postao ustanova od javnog interesa, sigurno će se naći sredstva za povrat 4,4 milijuna kuna robnim zalihama.
