Home / Biznis i politika / Vrhunac duga za dvije godine

Vrhunac duga za dvije godine

Pretpostavimo da je Hrvatska dosegnula plafon javnog duga koji može podnijeti te da ga bez pardona treba zamrznuti. Država u tom slučaju može uskratiti 18 milijardi kuna umirovljenicima. No projekcija ekonomista Željka Garače kaže da bi to potpuno urušilo gospodarstvo, koje bi potom otprilike za toliko manje punilo proračun. Izlaz je samo jedan – ne čekati da se to dogodi, već reformirati javni sektor dok se to još stigne. A vrijeme za to curi.

Samo je u prva tri mjeseca javni dug skočio za 8,9 milijardi kuna (ove je godine izdano novih 1,5 milijardi eura državnih obveznica). Pri tome vrhunac javnoga duga u Fitchu procjenjuju za dvije godine, i to na razini od čak 94,4 posto! Javni dug raste unatoč tome što kamate (i za nas) na svjetskim tržištima padaju – u odnosu na dosjelu obveznicu iz ovogodišnjeg siječnja koju smo platili 6,5 posto te domaću obveznicu dosjelu u srpnju tešku 4,25 posto i još jednu domaću obveznicu koja dospijeva u prosincu s cijenom od 5,25 posto, posljednje zaduženje od tri posto čini se melemom za ljutu ranu. Ono što nezainteresirane čitače brojki također ne zanima jest dinamika rasta javnoga duga – s 38,9 posto u 2008. na procijenjenih 90 posto do kraja ove godine! Proračunske (re)financijske potrebe od oko 20 posto BDP-a najveći su generator njegova rasta, a ubrzanje će biti još očitije kada stigne rast troškova zaduživanja. A stići će.

Tko bi mogao platiti ceh? Deficit proračuna gotovo je izjednačen s deficitom u mirovinskom sustavu, pa… Dakle, recimo da država uskrati isplatu dijela mirovina (oko 18 milijardi kuna) koji se crpi izravno iz proračuna. Kakve bi bile posljedice? Kako bi izgledalo gospodarstvo? Dekan splitskoga Ekonomskog fakulteta Željko Garače (izradio je vlastiti model simulacije metodologijom sistemske dinamike, na temelju analize kompleksnih nelinearnih dinamičkih sustava) kaže kako je model pokazao da bi nas to uvelo u težak scenarij: srušilo bi BDP za čak 11 posto, uz gubitak stotinu tisuća radnih mjesta u privatnome sektoru! Proračunski bi se deficit na početku izbrisao, no u toj računici nema troškova socijalnoga zbrinjavanja (s tim troškom opet smo na 18 milijardi minusa). Glavobolja leži u drugome: zbog pada PDV-a i gospodarskih aktivnosti, dakle i potrošnje, nastaje problem i na prihodovnoj strani proračuna. Država u startu ostaje bez najmanje tri milijarde kuna prihoda od PDV-a. Poduzeća koja zbog pada kupovne moći i potražnje nisu prodala svoje proizvode i usluge moraju smanjiti plaće zaposlenima za oko 15 milijardi kuna bruto – i državi uskratiti šest milijardi kuna doprinosa. Devet milijardi kuna neto plaće manje znači dodatnih 1,5 milijardi manje prihoda od PDV-a. Tako upadamo u negativnu spiralu – zbog daljnjeg smanjenja potrošnje dodatno padaju plaće: 7,6 milijardi bruto, što podrazumijeva opet državi oko tri milijarde manje doprinosa i oko 750 milijuna manje od PDV-a, jer je neto plaća bila 4,6 milijarde kuna manja, što znači dodatnih 1,6 milijardi manje od doprinosa i 400 milijuna od PDV-a. A na kraju spirale to bi za državu značilo pad prihoda proračuna od 16 milijardi kuna! Deficit se proračuna na kraju priče ne bi smanjio. Rezanje mirovina i socijalnih davanja ne može dugoročno smanjiti javni dug. Moje je uvjerenje na temelju rezultata modela da se javni dug u krizi ne može riješiti rezanjem plaća, mirovina i socijalnih davanja. Država mora rezati nešto drugo da bi smanjila deficit, i to one izdatke kod kojih je multiplikator blizu nula ili čak manji od nula. Multiplikator plaća veći je od jedan. Vjerojatno je multiplikator mirovina veći, a socijalnih naknada još veći. Ekonomski gledano, socijalne su naknade posljednje što treba rezati. Za kratkoročno rezanje deficit treba rezati investicije s velikom uvoznim komponentom – uvjerava Garača.

Zato je predložio još dvije opcije: da se iz proračuna izbace sve stavke koje su vezane uz uvoz, i to u vrijednosti od oko 20 milijardi kuna. Ili da privatni sektor investira dodatnih 80 milijardi kuna godišnje. Kako je našem realnom sektoru to nemoguća misija, predlaže i treće među rješenje: da privatni sektor na sebe preuzme 20 milijardi kuna uvozne komponente u državnim investicijama kroz javno privatno partnerstvo. Doduše, na taj bi način proračunski deficit na sebe praktično preuzeo privatni sektor, što je teže prihvatljivo i izvedivo.

Upravo zbog tako crnog scenarija ekonomist Guste Santini uopće nije htio u igru simulacije. Kaže kako razumije Liderovu intenciju (pokazati što će se dogoditi ako vlasti ne prestanu noveški ignorirati problem), no lomiti gospodarstvo preko leđa najsrošašnjih za njega nije opcija.

Treba bismo jednom za svagda shvatiti da nisu plaće velike nego je država skupa, dakle nije velik neto nego bruto iznos. Ako za jednu zaradu kuno poduzeće praktički dvije treba dati državi, koji realni sektor to može izdržati? A s onom jednom kuno zaposlenik jedva preživljava. Svi znamo gdje je izlaz – u izvozno orijentiranom gospodarstvu, jer jedino izvozom možemo plaćati javni dug, dakle domaću potrošnju treba držati pod kontrolom, u restrukturiranju teritorijalnoga ustroja i mirovina. Sve drugo bilo bi rješavanje preko koljena, a kada se tako radi, onda se događa ulica. Ulici si mi ne možemo i ne smijemo priuštiti – kategoričan je Santini dodajući da je zbog posljednjih objava rejting-agencija trebalo sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, toliko je upozorenje ozbiljno. Umjesto toga obje su političke opcije, SDP i HDZ, sa svim svojim satelitima, uvjerene da je organizacija države posve okej i da nema ničeg spornog u činjenici da je participacija države u BDP-u neodrživa!

Ekonomist koji je želio ostati anoniman (ostao je prilično zatečen Liderovim pitanjem) također nije želio računati, jer svako jednokratno, nasilno šišanje bilo čega, a kamoli duga, posredno i proračunskih prava, podrazumijeva prilično nepoštano proliveno krvi. Jer kada se šiša ‘uravnilovkom’, nema gledanja kroz prste.

Hrvatska je, kaže, u najgoroj mogućoj poziciji – više nema vremena za čekanje rezultata reforme javne uprave (što nikako ne znači da na njoj ne treba početi raditi), a nema ni prostora za suptilnije smanjivanje duga.

Možda bi kombinacija radikalnih i nježnijih mjera bila optimalna. Što god vlast odlučila, treba početi sada. Kada kamate počnu rasti, to će biti istinski horor koji neće poštedjeti nikoga – upozorava taj ekonomist. Opcije borbe s javnim dugom onda kada nas stjera u kut najtragičnije su opcije. Od toga je tragičnija samo činjenica da vlast uopće ne dira činjenica da smo korak do kuta. Dinamika rasta javnoga duga čini nas vrlo ranjivima na moguće turbulencije na svjetskom tržištu kapitala. Čitaj: na promjene kamatnih stopa (i sada kada su povijesno najniže plaćamo gotovo najskuplju cijenu duga). Smanjenje deficita, čak i kada bismo ga stvarno počeli šišati, neće istodobno rezultirati padom javnoga duga – zbog učinka grude snijega: rasta duga zbog rastućeg tereta kamata, čak i kada glavnica pada. Rashodi države za kamate približili su se razini od četiri posto BDP-a, veći teret kamata imaju samo Italija, Grčka, Irska i Mađarska. Belaj niskih kamata neće još dugo, u srednjem se roku očekuje njihov rast. A onda kud koji.

Pokušao je to nedavno, na konferenciji o novčanome tržištu, plastično dočarati i guverner HNB-a Boris Vujčić. Analize fiskalnih kretanja pokazuju kako učinak takozvane grude snijega može objasniti gotovo polovinu porasta javnog duga u posljednjih šest godina i taj će učinak, tvrdi Vujčić, odrediti i dinamiku kretanja duga u budućnosti. Guvernerova matematika kaže: kako bi zaustavila rast javnoga duga koji se približio razini od 90 posto BDP-a, Hrvatska bi do kraja 2017. morala ostvariti kumulativni primarni suficit od barem sedam posto BDP-a ili oko 25 milijardi kuna! Simulacija porasta kamatne stope na nova zaduženja za samo jedan postotni bod do 2017. povećava iznos duga za oko četiri milijarde kuna. A sadašnje projekcije pokazuju suprotna kretanja – do 2017. mogao bi nas pogoditi kumulativni primarni deficit od oko deset milijardi kuna. Nepovoljan učinak grude snijega na dinamiku javnoga duga mogao bi se još povećati do 2020., pri čemu bi se u slučaju porasta kamatnih stopa za jedan postotni bod dug kumulativno povećao čak 14 milijardi kuna!

Dakle, između dviju krajnosti – rezanja mirovina, pada BDP-a, gubitka radnih mjesta i rasta kamata, pada BDP-a, gubitka radnih mjesta – stoji jedina moguća opcija: reformiranje javnoga sektora.

Bez toga bi, upozoravaju mnogi inozemni analitičari, za tri ili četiri godine Hrvatska mogla biti prisiljena pregovarati s vjerovnicima na način na koji danas pregovara Grčka.