Sve vrste tajni

Poduzetnici posluju uglavnom transparentno, što se ne može reći i za korisnike proračuna. Iako Ministarstvo financija uglavnom pozitivno odgovara na upite i daje na uvid podatke o poslovanju, ne postoji javni registar koji bi državne i javne službe učinio transparentnijima. To bi ujedno smanjilo korupcijski rizik.

Iza poslovne tajne skriva se najviše žalbi na pristup informacijama tijelima javne vlasti. Zato bi bilo dobro regulirati ne samo što jest poslovna tajna, nego i obratno, što ne bi smjela biti poslovna tajna kad je u pitanju npr. javno financiranje. Skrivanjem informacija otvara se mjesto za dvojbu i sumnju u ispravan način trošenja proračunskih sredstava.

Ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen između Ministarstva zaštite okoliša i prirode i tvrtke Europolis Zagrebtower, koji se već mjesecima povlači po medijima, nedavno je napokon javno objavljen. Visoki upravni sud odlučio je da se taj ugovor ne može smatrati poslovnom tajnom, što je bio ‘izgovor’, jer ugovor koji sklapa tijelo javne vlasti, a koje se financira javnim sredstvima, ne može predstavljati informaciju kojoj se može ograničiti pristup. Ne tako davno dogodilo se slično i s Ministarstvom poljoprivrede, koje je uskraćilo informaciju o rezultatima izvješća o analizi uzoraka mlijeka zbog sumnje na povećanu koncentraciju aflatoxina M1, te s Agencijom za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, koja je uskraćila informacije iz baze referentnih cijena. I oni su kao (neopravdan) razlog zašto ne daju tražene informacije naveli ‘poslovna tajna’ – najslađa tajna (bar kad je riječ o javnom novcu).

Prema podacima o žalbenim predmetima zaprimljenim tijekom 2014. povjerenice za informiranje Anamarije Muse, dva su najčešća razloga zbog kojih korisnici prava na pristup informacijama (svi građani) ne dolaze do informacija koje posjeduju tijela javne vlasti. I oni čine polovicu svih razloga za odbijanje zahtjeva za informacijom. Prvi, informacija se smatra poslovnom ili profesionalnom tajnom (56 ili 30,77% slučajeva), i drugi, informacija predstavlja osobni podatak (37 ili 20,33% slučajeva). Primjerice, moguće je saznati 10 tvrtki koje se koriste s najviše državnog i privatnog zemljišta te broj hektara kojima se koristi 10 OPG-ova, ali ne i nazive OPG-ova. Naime, podatak o tome koji se poljoprivrednici koriste određenim parcelama nije javno dostupan jer riječ je o fizičkim osobama čiji su podaci zaštićeni Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Dakle, tijekom 2014. kao jedan od najčešćih razloga za uskrtanu informaciju upotrijebljena je poslovna tajna.

Brojna su trgovačka društva (obveznici Zakona o pravu na pristup informacijama) i nema registra. Iako dobar dio njih objavljuje podatke na svojim internetskim stranicama ili ih Ministarstvo financija daje na upit, zar ne bi bilo logično da postoji i registar korisnika državnog proračuna? Jer je to ipak naš novac i ne može biti tajni!

Isto misli i odvjetnik Mićo Ljubenko, koji iznosi nekoliko primjera. Potrebno je bilo, priča, ocijeniti moguću pobožnost ugovora o javno-privatnom partnerstvu. Tada je javni partner imao stajalište da je taj ugovor označen poslovnom tajnom i da zato nije dostupan. No Ljubenko smatra da javni novac, bar načelno, ne smije biti tajan. To je donekle i protivno sustavu javne nabave. Pritom napominje da treba dijeliti pitanja koja mogu biti legitimna za javni interes (npr. cijena) od pitanja koja to nisu i mogu ostati tajna (npr. tehnološka rješenja i podaci o transakcijama kao bankarska tajna).

Drugi primjer koji navodi njegova je inicijativa prema Fini prije tri godine. Tražio je da Fina omogući ovrhovoditelju pristup podacima o iznosu blokade računa nekog dužnika i koliko taj dužnik ima vjerovnika. Za njega je granica tajne bila podatak koja su imena drugih vjerovnika. To je bitno, napominje, ovrhovoditeljima da mogu odlučiti kako dalje voditi ovrhu. U Fini su tada tumačili da ne mogu dati te podatke jer su bankarska tajna. Kasnije su ipak promijenili stajalište i uveli to kao sustavno rješenje.

Bilo bi dobro regulirati ne samo što jest poslovna tajna, nego i obratno, što ne bi smjela biti kad je u pitanju npr. javno financiranje, odnosno tko i kada bi trebao imati pravo dobiti podatke, kako bi se i takve ugovorne klauzule mogle jasnije definirati – smatra Ljubenko.

Tim više pitamo se treba li javnost znati detalje ugovora koji će HEP potpisati s Marubenijem kao investitorom u Plomin C ili detalje ugovora Hrvatske i koncesionara za istraživanje nafte i plina na Jadranu i kopnu. Musa kaže da bez uvida u određeni dokument, primjerice ugovor o zakupu ili ugovor o koncesiji, ne može se sa sigurnošću reći bi li trebao biti dostupan javnosti te u cijelosti ili djelomično. No naglašava da bilo koja pravna ili fizička osoba koja sklapa ugovor s državnim tijelom mora biti svjesna da ulazi u javni prostor gdje prevladava javni interes i gdje pretežu pojačana načela transparentnosti.

Skrivanjem određenih informacija otvara se mjesto za dvojbu i sumnju u ispravan način trošenja proračunskih sredstava, a korisnike prava na pristup informacijama nezakonito se onemogućava u njihovom temeljnom, Ustavom zajamčenom ljudskom pravu na pristup informacijama. Ugovorna transparentnost omogućava javnosti evaluaciju ugovora koje sklapaju državna tijela u javnom interesu. Stoga eventualna gospodarska šteta koja bi nastala davanjem takvih ugovora mora biti jasno i detaljno navedena i obrazložena. U suprotnom, javnost ima pravo smatrati da poslovna tajna skriva nekompetentnost, loše upravljanje, rad za privatne interese i korupciju – jasna je Musa.

A ako je poslovna tajna, nastavlja, kao razlog uskrate informacija, jasno i detaljno obrazložena u vidu nastanka gospodarske štete, uvijek postoji mogućnost djelomičnog davanja informacije. Primjerice, izbacivanjem ili zacrnjivanjem dijelova ugovora o koncesiji koji predstavljaju poslovnu tajnu te davanjem preslike ostatka ugovora.

Iako poslovna tajna nije apsolutno ograničenje, nego relativno i ovisno o konkretnom slučaju i ponekad je ‘pokrivanje’ zakonima opravdano, nerijetko se zakoni zloupotrebljavaju i poslovnom se tajnom proglavljaju i ono što ne bi trebalo – ni prema zakonu ni prema zdravom razumu. Primjerice, zar nije logično i poželjno da država (koju skupo plaćamo) objavljuje sve podatke vezane uza svoje tvrtke i tvrtke s kojima posluje?

Potpuno je logično da država bude dobar i transparentan gospodar i da učinkovito upravlja javnim dobrom. Učinkovito upravljanje podrazumijeva višu razinu transparentnosti i otvorenosti za sve informacije koje nema razloga da se skrivaju. Posebno bi trebalo javno objavljivati tzv. bagatelne javne nabave, jer se u ovom trenutku može do 200 tisuća kuna nabaviti mimo raspisivanja javnog natječaja. U tom segmentu postoji velika potreba za pravovremenim i točnim informacijama. Tada bi rizik od korupcije bio najmanji – odgovara Davorka Budimir, predsjednica Transparency Internationala Hrvatska, te naglašava da u javnim poslovima tajnost može biti proglašena samo ako je riječ o pitanjima nacionalne sigurnosti.

I Antoljak podržava pristup maksimalne transparentnosti rada javne uprave tj. otvorene javne uprave (eng. open government). To znači, kako sâm kaže, da je naklonjen objavi svih informacija javne uprave, osim onih koje na posredan način mogu utjecati na lošije performanse javnih usluga, zaštitu osobnih podataka ili nacionalnu sigurnost.

Primjerice, objavu liste poreznih dužnika podržavam, ali smatram da bi također trebalo objaviti listu tijela javne uprave i njihovih dugovanja tvrtkama i građanima, što nije slučaj u Hrvatskoj. Tzv. selektivna transparentnost javne uprave, tj. objava samo onih informacija koje izlažu odabrane dionike nekog aspekta, nije dobra i trebalo bi je izbjegavati jer može imati negativne učinke nego neobjavljivanje ikakvih informacija. Jako podržavam britanski primjer ‘otvorenog proračuna’. To je projekt gdje u realnom vremenu možete do određene razine pratiti sve troškove javne uprave; središnje i/ili lokalne – ističe Antoljak.

Možemo se samo složiti. Dakle, od realnog sektora ne možemo tražiti baš sve podatke o poslovanju. Na to nemamo pravo, iako ne tvrdimo da ni on poslovnom tajnom nekad ne zamagljuje potpunu istinu. No od javnog sektora moramo i imamo apsolutno pravo tražiti maksimalnu otvorenost jer raspolaže novcem svih nas i njegove odluke imaju posljedice na sve nas. Osim toga sva relevantna znanstvena istraživanja pokazuju da viša razina transparentnosti smanjuje rizik od korupcije, stoga bi transparentnost sigurno dovela do jeftinije i uspješnije države.