U posljednjem filmu braće Dardenne radnici jedne tvornice moraju odabrati hoće li uzeti bonus od tisuću eura ili će njihova kolegica Sandra ostati na radnom mjestu, pri čemu jedan izbor posve isključuje drugi. Takva emocionalno manipulativna, mehanički precizna fabula uvelike olakšava redatelju profiliranje likova i završava crno-bijelim pogledom na situaciju.
Navedeni pristup teško je spojiv s belgijskim filmašima u čijim djelima, slično Bressonu, najčešće iz ultrarealizma i rutine svakodnevnice polako dolazimo do spiritualnog klimaksa. Gledajući s te strane, ‘Dva dana jedan noć’ prije podsjeća na kakva staroholivudskog Capru, no autorski prepoznatljiv stil odmah gledatelju kazuje čiji je ovo film: kamera iz ruke, dugi kadrovi, maestralno vladanje mizansce-nom…
Jean-Pierre i Luc Dardenne bocu vode i tablete tretiraju poput sakramenata, a u krupnim, tužnim oči Marion Cotillard kao da obitava duh Marije Falconetti. Premda neki Sandrini susreti s kolegama izgledaju poput nespretnih kompilacija prijašnjih filmova belgijskih klasika, Cotillardova u rukama braće Dardenne i najciničnijem gledatelju mami suzu na oči.
