GRČKA Završni čin grčke tragedije pokopao je zauvijek ideju o europskom jedinstvu

Ciprasovim potpisivanjem zahtjeva EU problem je samo odgođen. Unatoč sveobuhvatnom popisu mjera dogovoreno ne rješava osnovne probleme – podizanje raspadnute grčke ekonomije i neodrživost duga. Tenzije će se sada donekle smiriti, ali samo do sljedećega ozbiljnijeg problema.

Njemačka je možda dobila sve što je tražila i još malo više u nedjelju, ali cijena je u konačnici bila mnogo viša nego se činilo. Kolokvijalno rečeno, operacija uspjela, pacijent mrtav, odnosno san o Europskoj uniji je mrtav. Koliko god se naknadno razni dužnosnici trudili prikazati nedjelju uspjehom i kompromisom, mišljenje javnosti i medija sasvim je jasno, nikakvi spinovi više ne mogu promijeniti tu činjenicu.

Nakon nedjelje nešto je nepovratno izgubljeno, priče o jedinstvu i solidarnosti europskih nacija zamijenila je hladna stvarnost definirana odnosom vjerovnika i dužnika, a sve iluzije o nekakvoj novoj Njemačkoj kao dobromjernom hegemonu raspršene su zauvijek. Količina osvetoljubivosti i zlobe bila je toliko jasna da su čak i Grčkoj nenaklonjeni mediji cijeli događaj opisali kao državni udar, poniženje i konačni kraj inače izdržljive PR bajke o simpatičnoj Europskoj uniji. ‘Ovakvo je poniženje nemoguće’, izjavio je austrijski kancelar Werner Faymann, iako je njegova zemlja bila u taboru ‘jastrebova’, a hashtag ‘#thisisacoup’ (ovo je državni udar) postao je jedan od najpopularnijih na Twitteru. Dogovor uključuje niz kaznenih mjera bez ikakvoga ekonomskog opravdanja, čime je kristalno jasno pokazano svima što se događa kada se netko usudi na bilo koji način suprotstaviti volji Berlina. Nitko više nema iluzija o karakteru funkcioniranja eurozone, ali i Europske unije u cjelini, odnosno uloge pojedinih država članica. To je klub u kojem glavnu riječ ima Njemačka, svi ostali tek su statisti.

Nakon otprilike 17 sati užarenih svada i prepucavanja Grčka je u potpunosti kapitalirala i tu nema baš nikakvog prostora za drugačije interpretacije. Ono što je premijer Aleksis Cipras potpisao umnogome je mnogo gore za njegovu zemlju od prijašnjih, navodno neprihvatljivih, ponuda vjerovnika iz triju institucija (Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska unija). Grčka je pristala predati svoj ekonomski suverenitet Njemačkoj i njezinim europskim potrošačima u zamjenu za novi paket ‘pomoći’ težak između 82 i 86 milijardi eura u trajanju od tri godine unutar kojih će nastaviti životariti od isplate do isplate. Konkretno, Grci će skupiti sve svoje ‘obiteljsko srebro’, oko 50 milijardi eura, staviti ga u poseban fond pod kontrolom ‘institucija’ i iz njega dokapitalizirati banke, platiti nešto duga i ostatak potrošiti na investicije. Nije, dođuše, jasno što sve tih 50 milijardi uključuje ni kako se do tog iznosa došlo. Kao da to nije dovoljno ponižavajuće, Cipras je pristao sve buduće zakone s efektom na gospodarstvo dati na odobrenje svojim tutorima, kao i na poništavanje dosad donesenih mjera koje nisu bile odobrene u Bruxellesu, odnosno Berlinu.

Nisu se Grci uspjeli riješiti ni omraženog MMF-a, on ostaje dio te igre bez granica, usprkos vlastitom mišljenju da je grčki dug neodrživ. Nadalje, PDV će se povisiti, porezna baza proširiti, sustav pojednostaviti, statistički ured postat će neovisniji o trenutačnim raspoloženjima Atene, uvest će se automatski rezovi u slučaju fiskalnih podbačaja, ‘reformirati’ mirovinski sustav, ‘liberalizirati’ tržište rada, privatizirati sustav opskrbe električnom energijom (zasigurno ključ oporavka grčke ekonomije), srezati troškove državne uprave (čitaj: otpustiti ljude) i još mnogo toga. Sve to tek je predvjet za početak razgovora o trećem paketu ‘pomoći’, pri čemu o oprostu dugova na kojem su Grci inzistirali nije bilo govora.

Koja je onda bila svrha natezanja proteklih šest mjeseci i referendum početkom srpnja, nitko ne uspijeva shvatiti. Očito je samo da se sada bivši ministar financija Janis Varufakis i premijer Cipras već neko vrijeme nisu slagali u vezi s pristupom pregovorima. Dok je Varufakis bio spreman ići do kraja i izaći iz eurozone, za što je razradio i osnovni plan, Cipras i uže vodstvo Sirize nisu bili spremni na ultimativni rizik, iako još uvijek nije jasno zašto se države poput Grčke grčevito drže sustava kojem je u njihovom slučaju moguće naći niz mana, ali gotovo nijednu prednost.

Štoviše, gledajući posljednju ponudu koju je Cipras potpisao sasvim je očito da njezino prihvaćanje uopće nije bilo zamišljeno. Ta lista zahtjeva trebala je natjerati Grke na konačno odustajanje od pregovora i izlazak iz eurozone, što je uostalom, postalo bjelodano u proteklih nekoliko tjedana, njemačka želja od početka. No grčka tragedija daleko je od gotovog, to je samo još jedan čin u drami koja će trajati još dugo.

Za početak, Cipras sada ima problem objasniti tu kapitulaciju svojoj stranci i pristašima, jednako kao što vjernici moraju odraditi uvjeravanja kod kuće. U Sirizi već postoji nekoliko desetaka protivnika, pa će Cipras morati posegnuti za glasovima oporbe, ali je u široj perspektivi njegov ostanak na vlasti vrlo upitan.

S druge strane, njemačka kancelarka Angela Merkel suočena je s jednako neprijateljski raspoloženim članovima svoje stranke i rastućim otporom bilo kakvim novim programima pomoći, u čemu nije usamljena. Njezini nizozemski i finski kolege imaju sličan problem.

U najboljoj varijanti, problem je u poznatom stilu EU samo odgođen jer usprkos sveobuhvatnoj listi mjera dogovoreno uopće ne rješava osnovne probleme – podizanje raspadnute grčke ekonomije i neodrživost duga. O tome će Europoljani nekom drugom prilikom, za jedno tri godine. Naivno je misliti da je netko s tog sastanka otišao bez ožiljaka. Grčka je izgubila rat, ali je pridobila sažaljenje, što i nije neka utjeha, a Njemačka je, suprotno, izgubila auru strogog, ali pravednog tatici i postala netko koga se treba pribojavati, uloga u kojoj se povijesno gledano daleko bolje snalazi. I dugo skrivani razdor između članica izasao je na vidjelo više nego ikad prije, čime je ideja jedinstva, koliko god odavno bila samo ideja, pokopana. Tenzije će se sada smiriti i ispuhati, ali samo do sljedećega ozbiljnijeg problema. Francuska je prvi put nešto otvoreniše kontrirala Njemačkoj, što će vjerojatno prerasti u ozbiljniji sudar jednom kada se upravo Francuska nađe na repertoaru, a s obzirom na stanje svoje ekonomije hoće, prije ili kasnije. Isto više-manje vrijedi i za Italiju. A nije isključeno da se pobune i ostali, jer su ‘geniji’ došli na zamisao da za sljedeću ‘pomoć’ Grčkoj jamče i članice koje nisu u eurozoni.

Nastavlja se…