Repovi privatizacije

Vlasnici su se redali u čerupanju TLM-a i nisu uložili koliko su se obvezali u privatizaciji, zato bi država mogla doći pod udar Europske komisije i isplatiti u europski proračun sporni iznos potpora. Taj aspekt priče mogao bi zahvatiti i privatizirana brodogradilišta za dvije i pol godine, kad istječe rok za njihovo restrukturiranje.

U međuvremenu smo mogli svjedočiti filmskim obratima i sukobima unutar TLM-a začinjenim gomilom groteskih detalja čija je lista predugačka za nabranjanje. Prvo je Šamis sa svojim pouzdanim Marijanom Stričevićem ušao u otvoreni rat s tadašnjim predsjednikom Uprave, vječnim Branimorom Lepurom, potom je izbila svada između Stričevića i Šamisa nakon što je Stričević sa savjetnikom Antom Ramljakom pokušao otkupiti vlasnički udio shvativši (tek tada?) da Šamis nema novca, da bi se Rus tada okrenuo dotadašnjem neprijatelju Lepuru i smijenio Stričevića s čela Uprave. A svi skupa nadmeću se oko ostataka ostataka nekadašnjega industrijskog mastodonta razmišljajući kome ga sada ‘uvaliti’ i kako doći do tih nekoliko milijuna eura koje još duguje Pejčinowski.

U svakom slučaju, TLM-u se dogodilo to da i treći vlasnik od privatizacije nema novca za potrebna ulaganja, a ni znanja i volje za restrukturiranje koje bi jamčilo održivo poslovanje. Zanimljivo je da od privatizacije 2007. (a i prije) TLM-om vlada manje-ši isti menadžment (Branimir Lepur, Tonči Kandido i drugi) i u priči se pojavljuju isti glavni likovi kao što je Vlado Čović, idejni začetnik formiranja hrvatskoga konzorcija koji je dobio TLM (također za jednu kunu, pri čemu su se otpisale obveze od 1,1 milijarde kuna), u međuvremenu polako izasao iz proizvodnje, a ostao vlasnik najvećeg dijela zemljišta TLM-a. Rekonstrukcija cijele priče bila bi za podulju knjigu, a ne novinski tekst pa ćemo se zadržati na aktualnom stanju i potencijalnim posljedicama. Pritom treba napomenuti da ugovor o privatizaciji TLM-a, program restrukturiranja i dokumenti koji dokazuju (ne)ispunjenje obveza iz tog ugovora nisu javni, a iz državnih institucija to opravdavaju potrebom da i Adrial (društvo koje je privatiziralo TLM) da suglasnost za njihovu objavu.

U ovom trenutku TLM, odnosno dvije tvrtke nastale njegovom podjelom – Tvornica valjanih proizvoda (TLM-TVP) i Tvornica prešanih proizvoda (TLM-TPP), kraće Valjaonica i Prešaonica – nalaze se u predstečajnoj nagodbi, a izgledna opcija je i stečaj. S obzirom na to da je Šamis formalni vlasnik, a očito nije svjestan u kojoj se situaciji našao, očekuje se da bi ga netko (nejasno je samo tko jer mu navodno i najnoviji ‘savjetnik’ Lepur sada okreće leđa) trebao nagovoriti da proda ili preda svoje dionice TLM-a.

Budući da je Šamis odbio ponudu Stričevića i njegove ekipe koji su mu, navodno, nudili 300 tisuća eura za dionice, očito se još nada da će moći dobiti nešto više za svoj udio, ali ostaje pitanje kome ga može prodati. U igri je za preuzimanje, barem dijela TLM-a, slovenski Impol, ali više je zainteresiran za preuzimanje TLM-a u stečaju jer mu je opcija dogovora s vjerovnicima putem predstečajne nagodbe preskupa. Zainteresirana su i još dva strana igrača iz branše, a Stričević je, navodno, imao ‘deal’ i s nekim fondom, ali sve su te opcije još na dugom štapu jer novi interesenti tek moraju napraviti dubinsko snimanje. Kombinacija koju guraju Lepur, koji vedri i oblači u TLM-u premda nije vlasnik, a više ni direktor, i njegova ekipa rušenje je predstečajne nagodbe i pokretanje stečaja u kojem bi u vlasništvo TLM-a ušao Impol, inače najviše zainteresiran za relativno nov i vrijedan valjaonički stroj, te započeo proizvodnju.

No kao ključni igrač u cijeloj priči pojavljuje se Jadranska banka, najveći vjerovnik s oko 170 milijuna kuna potraživanja od TLM-a. Ona pak nije voljna otpisivati dugove jer je i sama zapala u probleme i mora se brinuti o vlastitoj opstojnosti s obzirom na veliku izloženost prema TLM-u. Stajalište Jadranske banke je da će podržati svaku opciju predstečajne nagodbe koja će omogućiti nastavak poslovanja i proizvodnje kao i to da banka naplati svoje dugove. U slučaju stečaja banka će pokrenuti sve instrumente osiguranja sudužništva na cjelokupnom prostoru TLM-a i krenuti u naplatu svojih potraživanja. S obzirom na to da banka ima hipoteke nad strojevima i zemljištem, izvući će nešto, ali ostali vjerovnici i radnici teško da će dobiti išta. Koliko je zasad poznato, novac koji nudi Impol banku ne zadovoljava.

Pritom svi rokovi cure i nanovo se prolongiraju, proizvodnja već mjesecima stoji, sirovine nema niotkud, a radnicima se gomilaju neisplaćene plaće. Početkom prosinca prošle godine iscurio je i sedmogodišnji rok u kojem su privatni vlasnici morali dokazati da su ispunili obveze iz privatizacijskog ugovora i uložili 107 milijuna eura. To se, naravno, nije dogodilo, a rezervor je ustanovio da obveze nisu ispunjene. Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji prati ispunjenje ugovorenih obveza, 24. travnja objavio je da do ispunjenja obveza nedostaje još 8,5 milijuna eura (upućeni smatraju da je to premalen iznos i da su se kao ulaganja priznale raznorazne stavke koje se ne bi trebale tako tretirati) zbog čega je odobren dodatni rok od tri mjeseca.

CERP će u slučaju da kupac ne ispuni obveze u tom roku i o tome ne dostavi izvješće najkasnije do 2. rujna dostaviti informaciju Upravnom vijeću CERP-a i Ministarstvu gospodarstva, koje je nadležno postupati u dijelu koji se odnosi na dodijeljene državne potpore. Za donošenje odluke o daljnjem statusu Ugovora nadležna je Vlada, kažu u CERP-u, dodajući da je ugovor sklopljen 2007. regulirao da su sredstva osiguranja ispunjenja ugovorenih obveza korporativna jamstva članova konzorcija. U nadležnom ministarstvu odlučili su se na šutnju premda je ministar Vrdoljak donedavno izjavljivao da Vlada neće dići ruke od TLM-a i davao podršku Šamisu dovodeći cijelu priču do razine teatra apsurda.

S obzirom na to da je privatizacija TLM-a obavljena pod patronatom Europske komisije, premda tada nismo bili članica EU, u slučaju da se pokaže da privatni vlasnici nisu uložili koliko su se obvezali, može nastati obveza države da isplati u europski proračun sporni iznos potpora, koji se procjenjuje na 35 milijuna eura. Rok za zastaru je deset godina od dana privatizacije. U Europskoj komisiji na naš upit samo su kratko odgovorili da nisu u mogućnosti komentirati slučaj TLM. Taj aspekt priče bitan je i za privatizirana brodogradilišta koja su na pola puta do isteka roka u kojem se moraju restrukturirati. Štoviše, još i važniji jer je njihova privatizacija bila uvjet za ulazak u EU i Komisija će te procese sigurno pomiješati i reagirati sa sankcijama ako se ne ispuni ono što je ugovoreno u kupoprodajnim ugovorima i postigne održivo poslovanje.

U slučaju TLM-a postiglo se sve samo ne to. Izredali su se razni vlasnici kojima je bilo samo do vlastitog interesa i čerupanja tvrtke, a kao mogući epilog TLM-ove privatizacijske priče sada se pojavljuje stečaj, gašenje proizvodnje, vraćanje novca EK i dokapitalizacija Jadranske banke od strane države, ako i nju TLM povuče sa sobom. A sve se to događa u tvrtki koja ima tržišnu perspektivu s obzirom na potražnju za aluminijem, relativno dobre proizvodne kapacitete u koje se mora uložiti, ogromno zemljište, zapošljava 600-tinjak ljudi i na godinu još uvijek ostvaruje oko milijardu kuna prihoda. Trenutačno bi idealna opcija za TLM bila da se u predstečajnoj nagodbi nađe novi investitor koji će postaviti kvalitetan menadžment i dogovoriti se s vjerovnicima i Šamisom. Druga opcija je da se u stečaju nađe strateški partner, ali ona je mnogo rizičnija. A s obzirom na povijest zbivanja i odnosa u TLM-u, treba puhati i na hladno i ne začuditi se ako rezultat bude: gubici javni, dobici privatni.