UGOVORI Zelenaški ugovor u pravilu mora biti proglašen ništetnim

Ugovor nije sveto pismo, može biti proglašen ništetnim ili pobojan. Nekoliko je važnih razlika između ta dva pojma, no jedna od važnijih jest da ništetnost ugovora može zatražiti bilo tko i bilo kada, a poboj samo uključene stranke, i to u određenome vremenskom razdoblju.

U povodu posljednjih događaja povezanih s uhićenjem braće Mamić i tekstovima u medijima koji kalkuliraju s mogućim optužbama, među kojima su i one o ugovorima s igračima, počelo se naglašati o tome koliko su ugovori ‘sveti’ i mogu li se pobijati u sudskom procesu bez obzira na to što su tako nepovoljne ugovore stranke potpisale.

Ključni propis za ugovor u hrvatskom pravu jest Zakon o obveznim odnosima iz 2005., prije kojega je bio na snazi istoimeni zakon preuzet iz bivše države. Nažalost, za razliku od gotovo svih modernih i razvijenih europskih država, Hrvatska se ubraja u one koje nemaju svoj građanski zakonik, a još je veća šteta (i sramota, usudili bismo se reći) što se ubrajamo u one koji na tom zakoniku i ne rade, a građanski zakonici s punim se pravom smatraju kralježnicom pravne države i pravne sigurnosti. Inače, vrlo je važno što se u nizu drugih pravnih grana primjenjuju dosezi građanskog prava, pa i građansko-pravne definicije, uz ostalo ugovora i svega drugoga u svezi s ugovorima.

U rimskom pravu batalo se s dva osnovna pojma – apsolutno ništavim ugovorima i relativno ništavim ugovorima. Današnji hrvatski zakon ima pojam nevaljani ugovori (kao širi pojam koji obuhvaća dva uža) i uže pojmove ništetni (koji načelno odgovara apsolutno ništavim iz rimskog prava) i pobojni ugovori (koji u načelu odgovara pojmu relativno ništavih ugovora iz rimskog prava). S terminologijom baš ne možemo biti potpuno zadovoljni, posebno jer se pobojni ugovori ne pobijaju nego poništavaju, a kod ništetnih se ništetnost samo utvrđuje, što katkad doista izaziva zabunu.

Evo u čemu su ključne razlike između ništetnih i pobojnih ugovora. Prvo, za utvrđenje ništetnosti ne postoje nikakvi rokovi, za pobijanje postoji subjektivni rok od jedne godine i objektivni od tri godine. Drugo, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a na pobojnost ne. Treće, svatko je ovlašten pokrenuti postupak radi utvrđenja ništetnosti, a na poništenje (radi razloga pobojnosti) samo na zahtjev zainteresirane ugovorne strane. Četvrto, ništetan ugovor uopće ne proizvodi pravne učinke, a onaj pobojan ih proizvodi; ali ako se poništi, to poništenje djeluje do početka (ex tunc).

Peto, ništetan ugovor nikako ne može postati valjan, odnosno konvalidirati ili biti osnažen osim u jednom slučaju – ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati – a pobojni ugovori postaju valjani čim istekne rok za njihovo poništenje. Pri tome treba istaknuti da za razliku od kaznenog prava nije važno kada će postupak završiti, nego da je postupak u roku pokrenut, nakon toga može trajati neograničeno. Šesto, zakonodavac ništetnost propisuje za slučajeve kod kojih mu je posebno stalo, a pod pobojnost svrstava one koji su mu sporedni i koje prepušta interesu stranaka. Zakonska je definicija ništetnosti: ‘Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.’ Vidljivo je da je jako mnogo toga vrlo lako podvesti pod pojam ‘protivan Ustavu RH’, ali i ‘moralu društva’.

Moral je promjenljiva kategorija koja nije istovjetna na cijelom području države, makar bila i relativno mala kao naša. S druge strane, protok vremena čini da ono što je bilo nemoralno postaje moralno, ali katkad je i obrnuto. Tako su nedavno svi mediji premijeli prigovaranje jednog stranaca koji nije prihvaćao da u zgradu lokalne uprave ne može ući u kratkim hlačama, i danas postoje države s odvojenim plažama za žene i muškarce – takva je između dva svjetska rata bila i plaža Bačvice u Splitu na kojoj se danas na tople nitko i ne osvrće.

Zakonska je definicija pobojnosti: ‘Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklanjanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.’ Najčešći slučaj mane volje jest zabluđa kao pogrešna predodžba o nečemu što zakon smatra bitnim (primjerice, svojstva stvari koja je kupljena), a ako vas je netko doveo u tu zabluđu ili vas je u njoj održao, onda je to kvalificirana zabluđa ili prijevara koja relativno lako (ako se dokaže) dovede i do kaznene odgovornosti.

Poseban dio Zakona posvećuje zelenaškim ugovorima, pa tako u čl. 329. piše da je ‘ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.’