TTIP je prošli mjesec trebao biti potvrđen u Europskom parlamentu, ali dan prije sjednice izbačen je s dnevnog reda. U većini europskih država postoje snažni protivnici tog sporazuma i većina argumentacija odnosi se na uvoz genetički preinačene hrane iz SAD-a, supremaciju jače i homogenije američke ekonomije nad slabijom te strah da multinacionalke ne postanu jače od europskih država.
Argumenti za sporazum jasni su: dvije ekonomije koje gube utjecaj zajedno će biti konkurencije sve većem utjecaju ostatka svijeta (zemalja BRIC-a, Indonezije, Nigerije…). Njihova je baza manja, zbog čega je postotni rast veći, i to djeluje jako povoljno na poslovni optimizam i ulagače, radnici su manje plaćeni i manje zaštićeni čak i u odnosu na SAD, a mnogo mladih stanovništva željno je potrošnje. Uskladjujući radna zakonodavstva, omogućavajući veću slobodu protoka kapitala i utjecaja najuspješnijim tvrtkama na oba kontinenta te smanjujući cijenu manipulacije robom i uslugama, predlagači TTIP-a smatraju da će povećati ukupan BDP obje potpisnica i ojačati najkonkurencije ekonomije i tvrtke. Sve je to vjerojatno točno i logično. Međutim, glavno je pitanje kako pomoći gubitnicima koji će biti posljedica potpisa (manje i zaduženije države juga Europe, manje i slabije tvrtke, starije i lošije obrazovano stanovništvo, nezaposleni i bolesni)… Hoće li sporazum uvažiti da je europska tradicija malo drugačija od američke i da velik dio populacije treba dodatnu pomoć države i socijalne skrbi (a i naviknuo se na nju)? Takvi detalji tajnih pregovora još nisu izišli u javnost.
I zato možemo naći poveznicu između enciklice ‘Laudato si’ i TTIP-a: kako dalje? Antagonizirati li i dalje civilizacije, povijesno-ekonomsko grupacije prema načelu ‘najjači opstaju’, što je osnovni zakon kapitalizma? Alternativa je fokusiranje na slabije i balansiranje između napretka, konkurencnosti i ljudskosti te povratka u stanje ‘prije Adama i Eve’. TTIP ne daje odgovore na ta pitanja, on je sporazum koji na političko-menadžerski način pokušava gurnuti u prvi plan najkonkurencije i dati im vjetar u leđa u odnosu na ostatak svijeta, što ne mora biti loše za podizanje prosjeka. ‘Laudato si’ pokušava uputiti poruku suosjećanja za one koji će ostati ispod crte i podsjetiti na to da bi i pobjednici mogli ostati poraženi ako ostanu bez prirodnih resursa. Predviđam da će sporazum biti potpisan i da će donijeti učinkovitije gospodarske aktivnosti, pa tako i više resursa za prosječnog Euroljanina, ali i da će ubrzati kraj onima koji su nedovoljno konkurentni ili prezaduženi. Ojačat će utjecaj SAD-a u Europi, a Europu dodatno antagonistizirati u odnosu prema Rusiji i Bliskom istoku. Mlađi, mobilni, informatički pismeni, multilingvalni, obrazovani na boljim sveučilištima budući su dobitnici tog sporazuma, posebice oni rođeni u SAD-u i Velikoj Britaniji.
