Pet činjenica koje možda niste znali o Lastovu

Otočani su 1737. vampire proglasili krivima za izbijanje probavne infekcije od koje je umrlo više ljudi. O tome postoji zapis u dubrovačkom sudu. U njemu nije objašnjeno kakve veze imaju vampiri s probavnim smetnjama, ali zna se da su Lastovci oformili skupinu lovaca na vampire kako bi se obranili od tog ‘neprijatelja’. To je posljednje službeno potvrđeno izbijanje vampirizma u Hrvatskoj, a samo se možemo nadati da lovci na vampire nisu ostavili više ljudskih žrtava od samih vampira, odnosno epidemije.

Na Lastovu nema zmije otrovnica, navodno ih je prokleo sveti Roko pa su nestale s otoka. Nema ni otrovnih paukova poput crne udovice. U Turističkoj zajednici tvrde da općenito nema opasnih životinja, no treba ih ispraviti. U moru oko otoka ima ribe pauk, s tri otrovne bodljice čiji je ubod veoma bolan; neugodno je, ali ni približno kao nakon paukova uboda, i kad ubode škarpina. Iako su im bodljice otrovne, obje ribe vrlo su ukusne.

Iako su Francuzi i Talijani u Prvome svjetskom ratu bili na istoj strani, na Lastovu su se borili jedni protiv drugih. Francuski su zrakoplovi 1917. bombardirali otok, koji je tad bio pod Austro-Ugarskom, i zatim sletjeli na njega. Talijani su to shvatili kao napad na teritorij koji su oni poželjeli pa su pokrenuli invaziju i zarobili Francuze. Do kraja rata držali su ih na otoku koji je i službeno potpao pod talijansku vlast 1920.

Lastovski poklad, karnevalska svečanost, slavi se u čast spašavanja otoka od Katalana, što je bilo zajedničko ime za vojnikove plaćenike, a u ovom su slučaju navodno došli sa Sicilije. Napali su Korčulu, no nisu je uspjeli osvojiti pa su, da se ne vrate praznih ruku, poslali crnputoga glasnika na Lastovo. On je otočane pozvao da se predaju, a ovi su ga zarobili. Kad su Katalani trebali napasti otok, oluja im je potopila brodove. Danas Lastovci na pokladni utorak zato spaljuju lutka crne boje kože.

U moru oko Lastova ljepotom se izdvajaju kolonije koralja rožnjača, endemičnoga hvarskog koralja, bijelih koralja te najpoznatijih, crvenih koralja. U stvarnom je zapisima objašnjeno kako oni izgledaju bijelo kad se izvade iz mora jer su prekriveni ‘nekom zemljom koju treba metalom ostrugati’. Možda ih još i ima baš zbog takva neugledna izgleda u moru. Vađenje koralja, naravno, danas je zabranjeno.

Posebna je glava bila posvećena otočićima, odnosno svojevrsnim koncesijama za upravljanje tim škojima koje su se osvajale ili kupovale na dražbama. Ukratko, lastovski ustav prema kojem bismo danas i mi živjeli bolje i jednostavnije u cijeloj državi. Lastovski arhipelag ima 46 otoka, uključujući samo Lastovo. Toliko je i crkvice na otoku, brežuljaka te polja. Dva su veća naselja, svako sa svoje strane otoka. Brodovi dolaze u obalno mjesto Uble, a Lastovo je sagrađeno na brdu. Sakrili su ga Lastovci od gusara koji su ih u prošlosti opsjedali, pa se s mora gotovo i ne vidi.

Gastronomija se, sasvim očekivano, temelji na morskim specijalitetima. Jedno od najpoznatijih i sasvim jednostavnih jela srdele su na ražnju. Ribice se očiste, skinu im se i glave te se nabodu na plosnati ražanj dug oko pola metra. Lastovci tvrde da neće padati u žar ako se najprije peku tako da svakoj od njih ražanj bude iznad kralješnice kad se stave peći; kad se okrenu, onda je iznad. I ne treba ih ulijiti. Nakon pečenja dovoljno je staviti ih u zatvorenu posudu da puste same svoj šug. Svježa lastovska riba odlična je na bijelo ili na poparu, kako to zovu na otoku. Na dno posude posloži se krumpir izrezan na ploške i na njega stave komadi očišćenih cipala (sensacionalno slatka i slasna riba iz čistoga lastovskog mora), škarpina, ušata… što se već jedan sat prije ulo-vilo. Zatim ide red kolutova crvenog luka i sve se pospe lovorom, peršinom, solju, paprom u zrnu, poprska maslinovim uljem pa podlije vodom i kuha dvadesetak minuta bez miješanja, samo uz protresanje posude. Savjet za bolji okus jest da u teći obvezno budu i riblje glave. One daju posebnu slast.

U svijetu ekskluzivna, a na Lastovu sasvim uobičajena, jela su od jastoga. Samo prokuhan tri–četiri minute, zatim možda napravljen na salatu da se dulje održi ako ga ima previše (a i to se na Lastovu dogodi), ispečen na gradele ili napravljen na brudet… Teško je reći što je bolje. Azima i lignje na šporku? To se ne zaboravlja. Prilog uvijek može biti povrće nepravilnih oblika i intenzivna okusa s lastovskih polja, a za desert kolači od badema i rogača iz lastovskih vrtova ili samo naranče i limuni koji mirisu mnoogo, mnogo jače od onih s polica trgovačkih centara. Od vina uglavnom imaju plavac mali i rukatac, kako na Lastovu zovu maraštinu, što je sasvim dovoljno za mesna jela kakva poslužuju na seoskom gospodarstvu. Podanje u središtu otoka ili pak ribe u restoranima kraj prolaza Pasadur i u uvalama Zaklopatica i Skrivena luka. O lastovskim se vinima malo govori jer ih izvan otoka malo i ima, no dovoljno su dobra da se neki novi Fletcher Christian ili Mel Gibson zaljube. Ne obvezno u Lastovku, nego baš u Lastovo. I ne da se obvezno dosele onamo, iako više nema zabrane prodaje zemlje ljudima izvan otoka, nego da na Lastovo što češće svraćaju.