Svi se bore za hrastovinu jer je zlato na kojem se ne može izgubiti. A bukva se može prodati samo u Egiptu. Da nije Egipta, Hrvatske šume ne bi znale kamo bi s bukvinom.
-
Kako ocjenjujete stanje u drvnoj industriji? – U odnosu na bilo koju drugu, dobro je. Nažalost, u Vladi obezvredjuju pilane u odnosu na tvrtke koje proizvode namještaj ili barem njihovi vlasnici kažu da ga proizvode. One od Hrvatskih šuma dobivaju i do deset posto rabata za trupce, prerade ih od dvadeset do trideset posto, a ostalo prodaju u gradi i elementima.
-
Znači li to da čak sedamdeset posto trupaca finalni proizvođači preprodaju? – Ne mogu to tvrditi, ali koeficijent je najbolji pokazatelj i on bi za finaliste trebao biti najmanje 4,5. Primjerice, ako se nešto kupi za sto kuna, a moj je ukupan prihod trista kuna, to znači da je koeficijent tri. To je za pilanu jedva dovoljno, što znači da se praktično ne radi samo o finalnom proizvodu, nego sigurno dio trupaca prodaje u gradi, a neki prodaju i trupce.
-
Prema vašoj procjeni, koliko je takvih finalnih izvođača koji postignu željeni koeficijent? – Mnogo manje nego što ih se tako tretira, ali teško mi je to reći jer ipak mnogo više znam o bukovini, s kojom ima manje problema i manje interesa. Ono za što se svi bore je hrastovina. Ona je zlato na kojem se ne može izgubiti što god proizvodili, ali problem je što oni koji upotrebljavaju hrastovinu ne ostvaruju veći prihod i dobit, a trebali bi. Uvijek ističemo samo finalnu proizvodnju i broj zaposlenih, a nikad ne analiziramo uspješnost tvrtki.
-
Možete li biti konkretniji? – Ako pilana ostvaruje prihod ili pak dobit četiri, sedam ili čak deset puta veću nego tvrtka koja ima finalni proizvod, onda treba razmisliti što je korisnije za društvo. Konkretno, mi nismo finalisti, ali imamo 288 zaposlenih, naš radnik zarađuje desetak posto više nego njegov kolega u drvnoj industriji, u kojoj je prosjek 3000 kuna, i redovno dobiva plaću, uskrsnicu, božićnicu. Pilana Cedar i Sherif grupa velike su tvrtke koje su u zadnje tri godine uložile 250 milijuna kuna, a u ovoj i sljedećoj godini uložit će još 200 milijuna, što je više nego svi drugi finalisti zajedno. No tretira nas se kao tvrtke drugoga reda.
-
Predlažete li vi to da mijenjamo strategiju drvne industrije i da se umjesto finalnim proizvođačima okrenemo pilanarima? – Ne. Pravim finalnim proizvođačima treba sve dati. Dosta sam puta u HGK predlagao da se njima trupce prodaje 50 posto jeftinije, a za toliko da cijenu povećaju nama koji nismo finalisti. Na taj bismo način zaista poticali finaliste, a podjela trupaca bila bi pravednija.
-
Znači, većina je bila protiv jer je to mimo njihovih interesa. Koliko to šteti vašem poslovanju? – Nama nedostaje trupaca i svakako da nam to šteti jer da dobivamo te trupce bili bismo još uspješniji. Ipak, i u takvoj smislu raspoljeli daleko najuspješniji u Hrvatskoj. Drugi poslije nas ima otprilike 50 posto manji prihod i pet puta manju dobit. Dakle, šteti nam ovakva politika prodaje trupaca, ali mi to nadoknadimo. Ako nemamo trupaca, idemo na licitaciju HŠ-a i nakon toga idemo sami u šumu i siječemo.
-
Kako ocjenjujete poslovnu politiku HŠ-a? – Nama treba 150 tisuća kubika drva na godinu, toliko ne možemo dobiti niti tražimo od HŠ-a. Nemamo velikih primjedbi na HŠ, a nemamo ni privilegija. Jedan je aršin za svakoga, možda se ponekad malo izade u susret, ali to su iznimke. Mislim da je HŠ doveo u isti položaj sve kupce trupaca, ali i u njemu su svjesni da trebaju mijenjati kriterije za rabat finalistima.
-
Početkom mjeseca održan je sastanak predstavnika Hrvatskoga drvnoga klastera s ministrom poljoprivrede Jakovinom i prvim čovjekom HŠ-a Ivanom Pavićem. Kakav je vaš dojam s tog sastanka? – Iz HŠ-a izrazili su spremnost da se o tome razgovara. Pavić me podržao kad sam predložio da se utvrdi koliki je broj pilana, finalista i polufinalista, jer ako tvrtka nema sušara, ne može biti finalist. Netko kupuje 25 tisuća kubika hrasta, a ima sušara za pet tisuća. Jasno je da ne radi finalni proizvod. Poticanje finalne proizvodnje trebalo bi nastaviti isključivo na osnovi proizvedene količine finalnog proizvoda, što se može lako utvrditi temeljem porezne i financijske dokumentacije. Na taj bi se način svim finalistima mogao naknadno odobriti komercijalni rabat na prethodno kupljene količine trupaca.
-
Podržavate li i prijedlog HDK da se javno objave podaci o odobrenim rabatima u proteklim godinama jer bi se tu vidjelo koliko su neke tvrtke izveze finalnih proizvoda, a koliko trupaca? – Svakako, ali ipak se priča o izvozu trupaca napuhava. Neki su miješali kruške i jabuke. Izvozi se ogrjevno drvo jer ne znamo kamo ćemo s njim, a u nomenklaturi ono ima istu oznaku kao i trupci. Mislim da se ipak nikad nije izvozilo manje trupaca. Doduše, tvrde neki da se izvozi u Kinu. To bi trebalo strogo kontrolirati na carini u Rijeci. To je bar jednostavno ustanoviti.
-
Ima li naša drvna industrija šansu na kineskom tržištu? – Može prodati hrast u više zemalja. Bukva se može prodati samo u Egiptu i sve drugo je sitno. Od 819 tisuća kubika lani proizvedenih bukovih trupaca, 59,3 posto otišlo je u Egipat i da nije Egipat, HŠ ne bi znao kamo bi s bukovinom. Mogla bi se samo samljeti. Često kažem na stancima da svake nedjelje treba platiti misu za Egipat da ostane ovakav kakav jeste.
-
Tko još kupuje bukovinu? – Kina, Vijetnam, prodajemo i u Dubaju jer za njih proizvodimo štokove za vrata. U Hrvatskoj je to Klana, koja proizvodi stolice, a u finalni je proizvod netko uvrstio i pragove za željezničke pruge koje proizvodi Viševica, i kad se to sve zbroji, ostaje devet tisuća kubika za sve ostale finaliste u Hrvatskoj. To znači da bukovine praktično nema. Glavna je briga kako hrastovinu pravilno rasporediti i pokloniti pozornost malim pilanama u Gorskom kotaru i Lici, jer one nemaju što drugo raditi.
-
Kako to riješiti? – Za te bi pilane trebalo naći drugi kriterij kupnje trupaca. U njima je zaposleno tamošnje stanovništvo. Imamo pilanu u Malom Selu u Gorskom kotaru koju smo kupili od Finvesta i u kojoj imamo 31 zaposlenog, tako da u cijelom mjestu nema nezaposlenih. Općenito, male pilane u Hrvatskoj ovise o nama velikima, jer često ne mogu platiti trupce. Damo im predujam od 200 tisuća kuna, a lani smo jednoj srednje velikoj pilani dali na šest mjeseci 1,2 milijuna kuna, i one nam sad isporučuju građu. Ne bi dobile trupce da nisu platile.
