PORTORIKO

U sjeni grčkog trilera, ranog Božića za medije koji sad imaju čime ispunjavati nepregledne stupce i naslovnice, dogodio se još jedan bankrot koji to tobože nije. Priča o financijskom padu Portorika stavljenja u kontekst grčke krize djeluje gotovo kao anegdota, jedna od onih zgodnih povijesnih koincidencija s kojima se može zaboraviti goste na večeri. Guverner pridruženog teritorija SAD-a ovaj je tjedan u intervjuu New York Timesu morao priznati da njegova državica ne može platiti nagomilani dug od 72 milijarde dolara, zbog čega je zrela za bankrot.

Alejandro García Padilla zatražio je stoga od središnje vlasti u Washingtonu odobrenje za proglašavanje bankrota i odgodu plaćanja dugova na nekoliko godina, a ta je ista vlast glatko odbila bilo kakvu mogućnost izravnog spašavanja zalutale ‘autonome pokrajine’. Čak i ako povećamo prihode i srežemo troškove, problem je toliko da to ne bi riješilo ništa ima li se na umu težina duga koji vučemo. Jedini je način za izlazak iz te rupe udružiti snage i složiti se, uključujući vlasnike obveznica, o prihvaćanju nekih žrtvi – rezignirano je priznao Padilla.

No stvar nije toliko jednostavna: trenutačna priroda odnosa između Washingtona i San Juana, pravno gledano, ne omogućuje proglašavanje bankrota kao što je to slučaj s klasičnim jedinicama lokalne uprave u SAD-u. Portoriko nije suverena država, što znači da ne može tražiti izravnu pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, čime se njegova pravna i ekonomska situacija dodatno komplicira. Pravni izazovi zaista su komplicirano pitanje za Vlade pravne savjetnike, no iz ekonomske perspektive ostaje činjenica da se Vlada suočava s velikim rupama u financiranju čak i uza znatne pokušaje prilagodbe, stoji u izvješću o financijskoj situaciji Portorika koje je napisala Anne Krueger, bivša visoka dužnosnica MMF-a i Svjetske banke.

Znakovito, Kruegerova primjena je kako ‘postoje granice za rezanje potrošnje i dizanje poreza’, za čime su posegnuli lokalni glavešine. Njezin izravno izvješće pokazalo je nezamjer između projiciranih prihoda i rashoda AP-a Portorika od čak 52 milijarde dolara u sljedećih deset godina. Nadalje, jedan od zaključaka u dokumentu odnosi se na visoke troškove radne snage, rezultat povezanosti s američkom minimalnom nadnicom, što je smanjilo konkurentnost Portorika i, posljedično, povećalo nezaposlenost. Tu je i tzv. Jonesov zakon, koji obvezuje sve prijevoznike tereta između Portorika i Amerike na uporabu američkih, skupljih brodova, zbog čega je cijena viša nego što bi inače bila. Kao što su primijetili u Financial Timesu, nisu svi problemi Portorika proizašli iz čudno definirane sveze s Amerikom, ali nefleksibilnost zbog povezanosti s većom cjelinom samo je pogoršala ionako lošu situaciju.

Sličnosti s grčkom situacijom poseban su začin toj priči. Portoriko nije klasična savezna država u sklopu Amerike baš kao što ni Grčka nije savezna država unutar Europske unije, pa i nije najlakše utvrditi postoji li i kolika odgovornost Europske unije, pardon Sjedinjenih Američkih Država, prema dugu nestašnoga pridruženog člana. Što se njih tiče, nije njihov problem, premda su u Bijeloj kući rekli kako bi Kongres trebao razmotriti pravni okvir koji trenutačno ne dopušta zaštićeni bankrot Portorika, ali i da će svi savezni resursi biti na raspolaganju toj državi.

Nije ih briga, ali ipak ih je briga. Postoje uvjerljivi razlozi za uspostavljanje srednjeg mehanizma koji bi omogućio Portoriku upravljanje financijskim izazovima s kojima su suočene njegove javne kompanije, ako to bude potrebno, pisalo je u priopćenju Bijele kuće.

Drugi jednako zanimljiv detalj te slabe kopije europskog scenarija jest pokušaj Portorika da smanji svoje dugove jednom kad je shvatio koliko su stvari izmakle kontroli. Pokušao je primijeniti uspješan ‘njemački’ model drakonskih rezova i štednje, ali taj pristup, iznenađujuće, nije donio rezultate, iako se hrabro nastavlja istim putem. Na svježe odobreni proračun od 9,8 milijardi dolara predviđeni su rezovi od 674 milijuna i rezervacija od 1,5 milijardi dolara za otplatu duga, a planira se i dignuti porez na promet na 11,5 posto i uvesti novi porez od četiri posto na ‘profesionalne usluge’, što će zasigurno znatno pomoći izlasku iz te situacije.

Ti podaci možda zornije od bilo koje grčke krize pokazuju promašenost takva pristupa. S jedne strane, izrezati šesto milijuna dolara iz ukupno 9,8 milijardi izrazito je bolan udarac ekonomiji, a s druge strane, riječ o kapi u moru duga i svodi se na gestu dobre volje prema vlasnicima duga.

Karipska zemlja s 3,6 milijuna stanovnika u recesiji je od 2006. i otada se muči sa svojim dugovima, ali tek je ovaj tjedan voda došla do ušiju i postalo je jasno kako će otplata duga biti problem.

U postocima, Portoriko je ipak daleko od svoga ‘uzora’ Grčke: javni dug dosegnuo je ‘samo’ 100 posto BDP-a uspoređeno s grčkih 170 posto, a velik dio krivnje za to otpada na kontinuirani pad prihoda od nekih 15 posto na godinu još od daleke 2004. Onda opet, predviđeni postotak za servisiranje duga u ovoj godini u odnosu na proračun iznosi 16 posto u slučaju Portorika, a u Grčkoj je riječ o 10 posto, pa se iz te perspektive može reći kako je Portoriko u još težoj situaciji.

Investicije su padale godinama, udar od nekretninskoga kraha bio je još teži nego u Americi, što je izazvalo masovno iseljavanje građana na kopno, a to je pak zatvorilo začarani krug opadanja ekonomske moći i rasta duga. Vladina reakcija u početku je bila prilično ležerna: jednostavno je nastavila pozajmljivati bez ozbiljnijih zahvata u ekonomiju, valjda se nadajući da će sve proći samo od sebe. Investitori su pak bacali lopate novca jer se zaduživanje Portorika ne oporezuje, što njegov dug čini posebno atraktivnim, a nikoga očito nije previše zabrinjavao sve lošija ekonomska i financijska slika. To, naravno, ne znači da neće tražiti natrag svaki cent uloženog i obećane kamate, promašenosti svoje investicije unatoč, pri čemu im lokalni zakoni idu u korist. Vjerovnici, naime, imaju apsolutnu prednost u naplati dugova, čak i prije, recimo, isplate mirovina.