Savjet svima

Krizu koja u Hrvatskoj još traje, bez obzira na to što smo tehnički i matematički izašli iz recesije, prouzročile su banke, one američke. Tamošnje za naše pojmove poprilično liberalno tržište omogućilo je bankarima da se malo zaigraju, stvore financijske instrumente koji su se toliko napuhali da se sve srušilo kad je taj balon eksplozirao. Naravno, kad Amerika oboli, Europa kihne, pa su tako i europske banke zapale u probleme. Sav taj metež na kraju je došao i k nama, no s jednom razlikom: banke u Europi i SAD-u ostale su bez novca. Likvidnost im je bila nikakva i bile su potrebne milijarde i milijarde dolara i eura poreznih obveznika za njihovo spašavanje. Svjetski čelnici nisu htjeli dopustiti da propadne još jedna velika banka kao Lehman Brothers jer bi to uništilo svjetsku ekonomiju. Barem su tako mislili. (Islandani sigurno nisu tako mislili pa su pozatvarali svoje bankare i sad se vrlo dobro oporavljaju). Banke su, dakle, sanirane, središnje banke ‘upumpale’ su enormne količine novca u sustav kako bi se ublažio krah. A hrvatske banke? Što je bilo s njima? U načelu, ništa toliko strašno. Jaka regulacija koju je nametnuo HNB u vremenima snažne kreditne ekspanzije zauzela je apetite bankara, što je na kraju stvorilo stabilan sustav.

Hrvatski bankarski sustav ostao je neokrznut problemom nelikvidnosti koji je mučio banke u Europi, ali ne potpuno. Kako se kriza prelila, tako su poduzetnici počeli sve teže poslovati, a banke su postrožile uvjete kreditiranja. U međuvremenu se otvorila Pandorina kutija zvana švicarski franak. Banke su izgubile tužbu Udruge Franak, a sada su krenule i privatne tužbe dužnika. Presude, još nepravomoćne, idu u korist dužnika i pitanje je kako će sve to završiti. Kako kod završilo, u posljednjih šest godina svi su, nažalost, nešto naučili. Građani su naučili da više ne ulaze pošto-poto u kredite. Naime, tih godina, od 2004. do 2008., stambeni krediti dizali su se bez problema. Građani nisu razmišljali o velikim posljedicama. Kako kaže znanac autora ovoga posebnog priloga o najboljim bankarima: ‘Podignuli smo kredit jer smo htjeli kupiti stan.’ Nitko nije previše razmišljao o kamatnim stopama, tečajevima i tome da bi rate kredita mogle skočiti u nebo. Tada je bilo normalno plaćati četvorni metar stana 2500 eura. Danas je ta cijena nenormalna i prilično daleka.

Zbog slučaja franak dignule su se tenzije kod svih – od politike, banaka, dužnika do javnosti općenito. Kako je na novinarskom kolegiju jedne dnevne redakcije rekao mudri kolega (rasprava se poprilično zahuktala, tenzije su skočile): ‘Kad bi svi svoje zahtjeve i tenzije smanjili za deset posto, odmah bi riješili taj problem.’ Tako preporučujem svima: ministru financija da prestane jahati po bankama bez pokrića, nego da sjedne za stol i donese konstruktivna, jasna i detaljna pravila igre; regulatoru bankarskog sektora da malo olabavi u svojim rigidnim pravilima (ne u svima, ali barem u onima koja ne znače sveopću opasnost za sustav: primjerice, ako dužnik poduzetnik ne plati ratu kredita 15 dana jer nije naplatio svoja potraživanja, da njegova matična banka ne mora odmah klasificirati taj kredit kao loš i podignuti rezervacije); bankama da prihvate malo više rizika jer ne mora dužnik koji kupuje stan imati toliko kolaterala, a dužnicima da paze što rade. Jer oni u francima naučili su najtežu lekciju na najteži način – na vlastitoj koži. Dakle, svima još jedanput: smanjite tenzije i zahtjeve za deset posto, riješite problem i idemo dalje!