DAVID CAMERON U sjeni grčke drame ne uspijeva dobiti ustupke koji bi zadržali Britaniju u Uniji

Kako je dugo i najavljuvao, britanski premijer David Cameron, ojačan uvjerljivom pobjedom na nedavnim parlamentarnim izborima, krenuo je u ‘osvajanje’ Europske unije, odnosno novo britansko žicanje ustupaka i pažnje od ostalih lidera EU. Proteklih tjedana Cameron je spakirao kovčege i krenuo obilaziti europske prijestolnice, sve kako bi u preliminarnim susretima uvjerio kolege u Europskoj uniji da usliše pozive njegove zemlje za reformom funkcioniranja uzdrmane Unije. U protivnom, Ujedinjeno Kraljevstvo moglo bi na referendumu 2017. napustiti zajednicu država koja ne zadovoljava potrebe za britanskom posebnosti, premda posljednja anketa Ipsos Morija pokazuje da su dvije trećine Britanaca u korist ostanka. To se doduše lako promijeni, ali glavna karta na koju Cameron igra pri ucjenjivanju kolega zapravo je prilično nepouzdana, sada bi 75 posto ostalo, tek bi 25 posto odlučno van.

Ono što je počelo kao prizemno podilaženje ekstremnijoj euroskeptičnoj frakciji njegove konzervativne stranke i unutarnjopolitička igra pre-rasta polako u sasvim ozbiljnu priču na političkoj razini cijele Unije. Malo tko vjeruje kako bi Cameron izveo Britaniju iz EU, no sam je završio rulet koji bi mu mogao pojesti sve žetone. Razdruživanje bilo koje članice, pogotovo jedne od većih koja je u ‘sustavu’ od 70-ih godina prošlog stoljeća nesumnjivo bi bio tegoban, dug i savršeno neizvjestan proces. Tko bi na kraju gore prošao, ne može se jednoznačno odrediti, slično iskustvo zapravo i ne postoji, ali nagađanje bi sasvim sigurno prednost dalo Uniji koja, ruku na srce, ne ovisi o članstvu Britanije.

Dosadašnji uspjeh njegove turneje nije posebno impresivan, kod većine sugovornika naišao je na relativno hladan doček. Nakon obilaska impresivnog broja kolega rezultat na semaforu bio je nezadovoljavajući, na svojoj strani imao je neka maglovita obećanja, dok su s druge stajale jasne odbijenice, primjerice u Finskoj, Španjolskoj i Belgiji. Dosadašnji uspjeh na istoku Europe moglo se odmah predvidjeti, Poljaci su ga glatko odbili s obzirom da bi bili među najpogođenijima mjerama ograničavanja slobode kretanja radnika unutar EU i prava na socijalne naknade, koje čine samu srž Cameronovih želja. Jednako leden prijem imao je i u Rumunjskoj, premda su tamo bili nešto elegantniji u neslaganju. Posebno je iskren bio predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, inače poznat kao vrlo otvoren političar. Nakon sastanka sa Cameronom Schulz je izjavio kako britanske zahtjeve za vraćanjem određenih nadležnosti iz Bruxellesa u London vode ‘mržnja’ i ‘laži’ te da se lokalni političari hrane nacionalnim nezadovoljstvom i traže žrtveno janje u Rumunjima i Bugarima.

– Postoje pokušaji stvaranja novih barijera između zemalja. Neki ljudi u Europi i ovoj zemlji potiču osjećaj panike zbog takozvanih socijalnih turista iz Rumunjske i Bugarske koji dolaze pljačkati socijalne sustave svojih zemalja domaćina. Činjenice se izvrću, prave se generalizacije, pričaju očite laži. Onda se te laži ponavljaju ponovo i ponovo dok ljudi ne počnu u njih vjerovati. Ono što me rastužuje i ljuti u cijeloj ovoj raspravi jest kontekst nacionalne ozlojađenosti. Mržnja se širi, ljudi se koristi kao žrtvene janjce – bio je žestok Schulz.

Mnogo više vjerojatno boli Schulzovo ponovljeno inzistiranje prije sastanka s Cameronom o neizvedivosti promjene temeljnih ugovora Europske unije, nečega na čemu se temelje britanski zahtjevi. Premijer te promjene smatra nužnim preduvjetom za promjene prava imigranata na socijalne isplate. Ne, naravno, da nije tehnički izvedivo, nego jednostavno ne dolazi u obzir, objasnio je Guardianu Schulz, dodavši i kako u Uniji više-manje postoji konsenzus oko toga.

Daleko uspješniji pak bio je u sudaru s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Ona je nakon razgovora ostavila odškrinuta vrata ideji promjene ugovora. – Gdje ima volje, ima i načina i to bi morala biti nit vodilja ovdje – pitjiski je rekla Merkel, ali bila ipak i nešto jasnija: ‘Je li nužno promijeniti ugovor? Može li se promijeniti nekim sekundarnim procesom? Ali, naravno, ako ste uvjereni u sadržaj, bit, onda ne biste trebali reći da je mijenjanje ugovora nasvim nemoguće.’ Zadovoljan je Cameron mogao biti i nakon sastanka s talijanskim kolegom Matteom Renziem koji je bio među srdačnjim sugovornicima na njegovoj turneji. – Za nas je prioritet da Ujedinjeno Kraljevstvo nastavi funkcionirati u Europskoj uniji zato što Europska unija bez Ujedinjenoga Kraljevstva nije moguća – rekao je Renzi.

Što se poslovne zajednice tiče, opći je dojam kako veći dio ne želi izlazak iz EU, što je i nasvim očekivano, iako ima i iznimki. Skupina britanskih poslovnih ljudi i poduzetnika sprema se na pokretanje kampanje za izlazak iz EU za koju se nadaju skupiti 20 milijuna funti. Nije nikakvo iznenađenje da se radi o grupaciji bliskoj eurozkeptičnoj Nezavisnoj stranci Nigela Faragea i njenim donatorima. Od planiranih 20 milijuna prikupljeno je navodno oko sedam zasad, a pokušavaju dobiti potporu i angažman niza poznatih Britanaca. Cameronu će, njemačkoj relevantnosti usprkos, trebati puno više od općenito raspoložene njemačke kancelarke, ali mu to zasad ne uspijeva, svi su prema njemu kurtoazni, ali jasno daju do znanja veće ili manje neslaganje s osnovnim zahtjevom. Osim središnjeg elementa, kretanja radnika unutar EU, Britanci se nadaju vratiti nešto moći u nacionalne parlamente, a smeta im i koncept ‘što bliže unije’ iz Lisabonskog ugovora, što je možda i najbitniji zahtjev. Riječ je o načelu koje samo po sebi ne obvezuje članice na ništa konkretno. Upravo primjer Britanije koja ne sudjeluje niti u euru niti u Schengenskom sustavu pokazuje koliko prostora imaju one članice koje ne žele baš toliko intimne odnose unutar EU, odnosno koliko je konstatacija u preambuli Lisabonskog ugovora načelnog karaktera. Zgodan je podatak na kraju da su i njegova vlastita stranka i opozicijski laburisti osnovali skupine zadužene za promicanje izlaska iz EU ako Cameron ne uspije kući donijeti ništa opipljivo. Odnos Britanije i EU tako je nasvim nenamjerno postao ključni trenutak Cameronove političke karijere.

Pet predsjednika EU skovalo je plan za razvoj eura do 2025. Zamišljene su tri faze realizacije projekta koji se bori za opstanak, a neke od mjera uključuju uspostavu zasebne riznice i sustava osiguranja depozita.