Ovisni o državi

Filmska industrija uvelike je pridonijela Coltovoj slavi. Gotovo nezaobilazan u vesternima, bio je oružje koje su za pasom imali slavni ‘revolveraši’ poput Clinta Eastwooda ili Johna Waynea.

Jedan od najprepoznatljivijih simbola američke ljubavi prema oružju i utjerivanja straha u kosti Indijancima, pištolj bez kojeg se ne može zamisliti nijedan vestern i obračuni na prašnjavim ulicama gradića izgubljenih u srcu Amerike, još je jednom završio u (zaštićenom) bankrotu. U povijesti dugo 178 godina Colt je, unatoč legendi, imao skokove i padove u poslovanju, a tvrtku je loše vodio već njezin osnivač Samuel Colt. Danas je opterećen dugovima, ovisan o ugovorima s državom i slabo se prilagođava konkurenciji.

Razlozi su banalni, Colt jednostavno ne uspijeva već dugo ponuditi ‘ono nešto’, nov i uzbudljiv proizvod. Pucati iz legende jednostavno nije bilo dovoljno, zakoni tržišne ekonomije neumoljiv su prema svima, pa i najjačim bendovima s prepoznatljivom tradicijom. Kao i u svemu drugome, ljudi konstantno trebaju nešto drugačije i posebno, a to konkurencija bolje prepoznaje od Uprave Colt Defensea. Vrijeme između kompanija je uspjela kupiti financijskim akrobacijama, ali tržište nema milosti, samo je prošle godine zabilježen pad prodaje od 30 posto, a gotovine na računu ima tek slabašnih 11 milijuna dolara. Iz kompanije su stoga još u studenom prošle godine najavili vjerojatan bankrot do kraja godine, nakon što je postalo upitno hoće li prikupiti 10,9 milijuna dolara za otplatu obveznica. Ukupan dug na obveznice tada je iznosio priču strmih 248,8 milijuna dolara. Drugi razlog proizlazi iz vremena nenaklonjenog njihovoj ponudi, slično kao i s duhanskom industrijom i brzom prehranom. Trend se promijenio, ljudi sve manje žele hamburgere, cigarete i vatreno oružje, redom oblike zabave koji su se našli pod žestokim udarom ispravno mišljenja i živućih skupina današnjeg društva.

Ključni razlog postanja neodoljivo podsjeća na neke domaće koncepte poslovanja. Colt je, naime, u velikoj mjeri dugo ovisio o ugovorima s državom, zapravo otkad postoji, odnosno američkom vojskom, koju su u posljednje vrijeme opskrbljivali karabinom M4 i automatskom puškom M16, no 2013. ostali su bez krave muzare jer je ugovor dobio konkurent FNM. Dobro utovljeni ‘sigurnim’ ugovorima i lošom upravom, u Coltu su uglavnom zapostavljali komercijalni segment, pa im je grubi prelazak na otvoreno tržište teško pao. Banke su u međuvremenu priskočile u pomoć, pa je stavljanje ključa u bravu izbjegnuto prošle godine, premda je bila riječ tek o privremenom pomilovanju.

Zahvaljujući banci Morgan Stanley, Colt je uspio otplatiti dio dugovanja dospjelog na naplatu do prosinca prošle godine, ali to, sada je jasno, nije bitno promijenilo situaciju, kompanija jednostavno nema uvjerljiv plan opstanka. Prošli mjesec opet su se našli u situaciji gotovo identičnoj onoj iz prošle godine, ovaj put s drugačijim ishodom – Colt nije uspio otplatiti ratu od 11 milijuna dolara duga i vlasnicima svojih obveznica ponudio je plan restrukturiranja, koji su odbili. Colt je još u travnju izasao s prvim prijedlogom prema kojem bi vlasnici obveznica na svaku postojeću obveznicu vrijednu 1000 dolara dobili novu vrijednu 300 dolara uz kamatu od deset posto i produljeni rok dospjeća, s 2017. na 2023., no sve varijante u kojima gube novac većini su vlasnika obveznica bili neprihvatljivi. Prema podacima iznesenima na Reutersu, u želji da spasi proizvodnju i vrijedan brend, direktor zadužen za restrukturiranje Keith Maib ponudio je drugi put vlasnicima obveznica zamjenu starih obveznica za nove, s time da bi nove vrijedile 450 dolara na svaku staru vrijednu tisuću dolara, što je gubitak od 55 posto, ali je i to odbijeno.

Dostupna imovina prema nekim procjenama nedovoljna je za namirenje duga prvog reda od 102 milijuna dolara, kamoli za preostalih 250 milijuna, što znači da za vlasnike obveznica ne bi ostalo ništa. Oni, s druge strane, imaju nešto drugačiju računicu i vjeruju kako se u bankrotu kompanija može solidno prodati nekome od konkurenata, čime bi se dug prema njima namirio u potpunosti, umjesto da izgube više od pola vrijednosti. S obzirom na težinu brenda i dugu povijest življenja Colta na rubu, to možda i nije sasvim neopravdano razmišljanje.

Ipak, u Coltu još nisu spremni sasvim položiti oružje. Točnije u vlasniku Sciens Capital Managementu, a razlog su optimističnija očekivanja od ove i sljedeće godine, u kojima bi kompanija napokon trebala zabilježiti rast prodaje od nekih 24 posto. Tijekom zaštićenog bankrota zadržat će kompaniju i pokušati je restrukturirati. Colt je u svojih 178 godina postojanja praktički neprekidno u krizi. Prvi poduzetnički pokušaj Samuela Colta propao je šest godina nakon pokretanja 1842. (službena godina osnivanja je 1855., no Colt je nekoliko puta pokušavao), premda je imao za to vrijeme revolucionaran proizvod. Revolver koji je sâm pomicao bubnjić s mecima, operacija koju se dotad moralo ručno raditi za svako ispaljivanje, bio je sjajna ideja, ali realizacija nije.

Colt se nije dao obeshrabriti i nakon petljanja po mehanizmu uspio je usavršiti svoj proizvod taman negdje u izbijanju Američkoga građanskog rata 1861. Ni to nije značilo bezbrižno poslovanje jer Colt jednostavno nije znao s novcem, trošio ga je nemilice i oslanjao se na ugovore s državom, ostavivši iza sebe neuredno vođenu kompaniju kada je umro godinu kasnije u 47. godini života. S druge strane, američka povijest je povijest neprekidnog nasilja, pa nije trebalo dugo čekati na novu priliku za proizvođače naoružanja. Osvajanje Zapada uz prateće istrebljivanje Indijanaca ubrzo je počelo, pogonjeno legendarnim Coltom Peacemakerom (eng. mirotvorac, ni više ni manje) predstavljenim 1873., poznatim kao ‘pištoljem koji je osvojio Zapad’.

Moderna era obilježena je trendom primjenjivim na cijelu američku industriju iza 60-ih, gubljenjem teritorija pred kvalitetnijim i okrenutim konkurentima iz drugih dijelova svijeta. U ovom konkretnom slučaju, Europa je nanijela najviše boli, talijanska Beretta i austrijski Glock polako su počeli preuzimati ugovore za opskrbu raznih američkih snaga reda i vojske. Do 1992., pritisnut krajem Hladnog rata i konkurencijom, Colt je bankrotirao nakon čega ga je preuzeo izdanak bogate bankarske obitelji Zilkha, Donald, pokušavši mu udahnuti novi život i pokazati tati da može, no bez pretjeranog uspjeha.

Početkom prošlog desetljeća Colt je podijeljen na Colt Manufacturing i Colt Defense, okrenut gotovo isključivo vojnim ugovorima. Iako je Zilkha držao udio u Colt Manufacturingu, realnu kontrolu obiju kompanija imao je Sciens Capital pod vodstvom Ioannisa Rigasa, bivšeg zapošlenika u Zilkhinoj tvrtki koji je uočio priliku i prvo organizirao izdavanje dijela kompanije, pa potom osnovao svoju Sciens Capital, kojom je preuzeo kontrolu nad Coltom. Te promjene bile su uglavnom jednako neplodne. Usprkos raznim američkim ratovima po Bliskom istoku, Colt Defense je u prvom desetljeću novog stoljeća nepovratno tonuo u dug i bilježio slabašan profit, pa je 2012. kompanija opet ujedinjena.

Niz je faktora koji su doveli do ove situacije, od uhodane tradicije financijskog posrtanja, preko loše uprave i djelotvornog natjecanja dvaju bogatih klinaca bez previše talenta za biznis, do uvjeta na tržištu koje nije naklonjeno Coltovoj zapuštenoj ponudi. Proizvodi im u posljednje vrijeme prema mišljenju stručnjaka uopće nisu loši, ali kupci više cijene laganijski pištolje istih performansi poput Glocka. Kada se tome pridoda prevelika ovisnost o ugovorima s državom, neki drugačiji ishod i nije bio moguć, bilo je samo pitanje vremena kada će Colt stići opet pred zid. Da je Colt otišao u klasični bankrot i zaista nestao, bio bi to tužan kraj za kompaniju od koje, kako piše Bloomberg, u povijesti nitko nije stavio više vatrenog oružja u više američkih ruku.

Dvojica direktora kompanije ovisne o ugovorima sa saveznom vladom koja su ostala bez posla tužili su Colt i ove se godine nagodili. Merrick Alpert i Carleton Chen tvrdili su da je njihovo otpuštanje tijekom spajanja dvaju entiteta bilo nezakonito, ali su pritom iznijeli i za kompaniju neugodne podatke. Prema njima, Colt je umoćen u rasizam i homofobiju, za što je, prema svemu sudeći, bio odgovoran bivši šef kompanije, stanoviti general Keys. Očito stereotip prelijepljen iz američkih filmova i popularne povijesti, vijetnamski ratni heroj volio je držati pit bulla zavezanog za svoj radni stol i poticao korporativnu kulturu iz nekoga drugog vremena. Chen je navodno za njega bio ‘onaj stari kineski kretan’, a za vlasnike dviju odvojenih kompanija tijekom natezanja oko ujedinjenja navodno je rekao: ‘Pazite što kažem, prije nego što sve ovo završi, ona dva jebena pedera Rigas i Zilkha hodat će prema oltaru držeći se za ruke.’