Home / Poslovna scena / RICHARDSON Prva je žena na čelu Sveučilišta u Oxfordu i k tome Irkinja

RICHARDSON Prva je žena na čelu Sveučilišta u Oxfordu i k tome Irkinja

Već je izbor na mjesto šefice prestižnog i vrlo tradicionalnoga škotskog sveučilišta St Andrews bio pothvat vrijedan hvale, preuzimanje Oxforda neočekivan je novi skok u karijeri Irkinje specijalizirane za pitanja međunarodne sigurnosti i terorizma.

Rebalo je samo nekih osamstog godina da jedna od najuglednijih obrazovnih institucija na svijetu dobije ženu za šefa, premda se, istini za volju, veći dio toga vremenskog raspona ionako može otpisati jer je bilo nečuveno i zamisliti takvo što. S druge strane, već neko vrijeme imati šeficu nije toliko stran koncept, ali Oxfordu se ipak nije žurilo, zna se kako je s tradicijom na Otoku, pogotovo kad je riječ o odnosu prema ženama u elitnom dijelu obrazovnog sustava. Čini se da je širi trend u pitanju, na tako neobičan i hrabar potez odlučili su se već na nekim drugim uglednim obrazovnim institucijama poput Harvarda i Imperial College Londona, a zemlja se nije prestala vrtjeti.

Vjetar promjena snažno je zapuhao tim segmentom angloameričkog svijeta. Kad se jednom odvaže na skok, ide se glavom, pa bi tako sveučilište mitskog značaja trebalo dobiti prvu potkancelarku (vice chancellor) otkada titula postoji, točnije od zaista davne 1230., a to da je žena u pitanju tek je početak zanimljivosti vezanih uz taj izbor. Naziv ne treba zavaravati, potkancelar definitivno je glavni šef, direktor sveučilišta sa mandatom od sedam godina usprkos svom skromnom prefiksu, a kancelar je tek ceremonijalna dužnost. Imenovanje 56-godišnje Louise Richardson još nije konačno, šeficu škotskog sveučilišta St Andrews, koje vodi od 2009., odbrao je odbor za nominacije pod vodstvom kancelara lorda Pattena od Barnesa, koji se vrlo pohvalno izrazil o svom izboru: ‘Odbor je bio duboko impresioniran velikom predanosti profesorice Richardson obrazovnim i naučnim vrijednostima koje Oxford cijeni. Njezin dosadašnji rad obrazovnog lidera i vrhunskog znanstvenika izvrstan je temelj za vođenje Oxforda.

U slučaju pozitivnog mišljenja kongregacije, ‘zakonodavnog’ tijela, Richardson bi vođenje najstarijeg sveučilišta engleskoga govornog područja preuzela u siječnju sljedeće godine od Andrewa Hamiltona, koji će ubuduće voditi Sveučilište u New Yorku. S obzirom na to da stvar nije formalno završena, nominirana nije previše komentirala, ali je izrazila zadovoljstvo mogućnošću svojeg izbora: ‘Oxford je jedno od najboljih svjetskih sveučilišta. Osjećam se izrazito privilegirano zbog prilike da vodim ovu iznimnu instituciju u uzbudljivim vremenima za visoko obrazovanje. Radujem se radu s talentiranim, iskusnim i predanim kolegama na unapređivanju vodeće pozicije Oxforda u području istraživanja, školstva i podučavanja’. Privilegija bome, tek svaka sedma obrazovna institucija u 200 najboljih na svijetu ima ženu za kormilom.

Već njezino stolovanje u Škotskoj bilo je pothvat, s obzirom na to da su St Andrews uvijek vodili muškarci protestanti, a ona bila prva žena katolkinja, tako da je preuzimanje Oxforda materijal za bajke. Štoviše, kada je stupila na dužnost u Škotskoj, lokalni golfski klub za muškarce nije joj ponudio počasno članstvo kakvo je nudio njezinim prethodnicima, čak ni nakon zamolbe tadašnjega škotskog prvog ministra (svojevrsnog premijera Škotske) Alexa Salmonda. Na Oxfordu, pak, žene nisu mogle dobiti službeni akademski stupanj sve do 1920., a sada, ni sto godina kasnije, vode cijelu organizaciju.

Revolucija se ne iscrpljuje na činjenici da je prvi put u dugoj povijesti te ugledne visokoškolske institucije nominirana žena. Osim što je, dakle, već dovoljno hendikepirana svojim spolom, Richardson je Irkinja koja je prema vlastitom priznanju mrzila Britance u djetinjstvu i simpatizirala terorističku organizaciju IRA-u. Ili oslobodilačku organizaciju IRA-u, pitanje je, dakako, gledišta, a englesko je ono prvo, zbog čega je odluka Sveučilišta utoliko interesantnija. I kao da to sve nije dovoljno, politologinja prema struci sa specijalizacijom u pitanjima sigurnosti i borbe protiv terorizma školovala se u mrskoj Americi nakon završenoga koledža u Irskoj (Trinity College Dublin), na Harvardu i Šveučilištu u Kaliforniji.

Njezina knjiga ‘What Terrorists Want’ (Što teroristi žele) opisana je u New York Timesu kao temelj shvaćanja terorizma i borbe protiv njega. Knjiga i njezini nedavni komentari nisu joj baš priskrblili simpatije u posvojenoj domovini. Prema Richardson, Amerika je pretjerano reagirala na napad 11. rujna 2001., prije svega u pogledu donesenih zakona kojima je obavještajnoj zajednici dana široka sloboda nadzora i djelovanja, ali i zbog objavljivanja ‘rata teroru’, famozne američke krilatice. Naime, tumačila je u svojoj knjizi šefica prestižnog sveučilišta u dolasku, ne može se objaviti rat emociji i taktici. Slijedom toga, teroriste se ne može poraziti, barem ne u konvencionalnom smislu, ali ih se može suzbiti, za što ih je potrebno prvo razumjeti. Amerikanci, vjeruje Richardson, nisu izvukli nikakve lekcije ni iz svog iskustva ni iz iskustva drugih.

Želja je bila stvari staviti u kontekst, objasnila je. Navodno su je izdavači molili da izbaci dijelove vezane uz 11. rujna, ali je ona glatko odbila. Drugi pomalo kontroverzan podatak njezino je iskreno priznanje kako bi bila bez razmišljanja pristupila IRA-i kad je bila 14-godišnja djevojčica, odnosno nakon Krvave nedjelje (britanska vojska otvorila vatru na nenaoružane prosvjednike 1972.). Mišljenje je do fakulteta, inače protestantskog, promijenila, pa je poziv na pridruživanje studentskom ograniku IRA-e ipak odbila jer nije vjerovala u nasilje. Jasno, iskustvo odrastanja u Irskoj bilo je presudno za njezin kasniji interes i odabir područja zanimanja. ‘Odrasla sam u Irskoj u vrijeme kada je Sjeverna Irska eksplodirala. Zaintrigiralo me kako su ljudi koji su bili ugledni građani pristupali organizaciji koja je počinila grozote’, napisala je u knjizi. Ključni je element uspješne borbe protiv terorizma, točnije radikalizma, obrazovanje, vjeruje Richardson, zbog čega je nužno imati mjesto na kojem se radikalne ideje mogu iznositi. Samo tako može ih se izazvati i pobiti njihove simplifikacije. Ogradila se, doduše, od već uočenog manjka univerzalne točnosti te teze, tvrdeći da i visokoobrazovani ljudi još uvijek mogu podleći radikalnom razmišljanju. To je posebno problematično, smatra, kod mladih ljudi koji imaju potrebno obrazovanje, ali im ekonomija ne nudi mogućnost realizacije očekivanja.

Nakon što je preuzela St Andrews osjetno je povećala broj studenata slabijega imovinskog stanja, nešto što je njezin prethodnik Brian Lang glatko odbio. Isti prioritet navela je i za Oxford, na kojem još uvijek više od 40 posto studenata dolazi iz privatnih škola, odnosno iz bogatijih pozadina, usprkos pokušajima otvaranja siromašnijim studentima.

Profesorica nije imala lak put kao jedno od sedmero djece u obitelji iz Tramorea, irskog mjestašca na obali. Njezini roditelji nisu imali više obrazovanje, a ona je bila prva u kući koja je upisala fakultet. Tijekom studiranja kombinirala je dva posla, šest dana u tjednu slagala je knjige u knjižnici, četiri dana u tjednu konobarila u hotelu Burlington. Iz ne pretjerano stimulirajuće okoline izvukla se stipendijom za kalifornijsko sveučilište. Richardson je prikupila nekoliko različitih područja akademskog interesa.

U Dublinu je završila povijest, u Kaliforniji dobila magisterij iz političkih znanosti, da bi na Harvardu zaokružila s doktoratom iz političkog upravljanja. Prije dolaska na vodeću poziciju u St Andrewsu, Irkinja je vodila koledž Radcliffe na Harvardu, koji je tijekom njezina mandata postao međunarodno priznati institut za napredna istraživanja. Za njezina mandata, St Andrews zabilježio je najbolje rezultate na popisima najboljih sveučilišta, prikupio znatne iznose donacije i uložio u niz poboljšanja infrastrukture.