Koliko su za svijet ozbiljne odluke kluba istomišljenika bez dvije sile – Rusije i Kine

Glavni domet samita na osami podno Münchena daljnje je zbivanje redova prema Rusiji, koja još nije zadovoljila kriterij Zapada u svom ponašanju u Ukrajini. Zbog kolebanja nekih članica EU Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD pokrenuli su raspravu o potpori zemljama koje su protiv sankcija Rusiji.

Sastanak sedam najrazvijenijih zemalja svijeta G7 već je neko vrijeme u klasi ‘Svjetski ekonomski forum’ prema težini i konkretnosti svojih rezultata i ovog tjedna održani sastanak u Njemačkoj samo je pojačao takav dojam. Još od izbijanja krize postalo je jasno da se eventualno nešto može postići na razini G20, odnosno okupljanjem 20 najvažnijih zemalja svijeta, a nakon demonstrativnog isključivanja Rusije iz toga užeg sastava, G7 (s Rusijom G8, očito) zbog njezine uloge u ukrajinskoj krizi, sve teže nalazi relevantnost. Koliko ozbiljne odluke ili smjernice može donijeti klub u kojem nema Rusije i Kine veliko je pitanje, pogotovo s obzirom na to da takav sastav znači samo sedam istomišljenika koji se međusobno slažu nakon što se slože s jedinom preostalom svjetskom silom u tom društvu, Amerikom.

Ne čudi stoga što ni to dvodnevno izdanje G7, održanog 7. i 8. lipnja u dvorcu Elmau, nije svijetu donijelo ništa na što bi se trebao posebno obazirati. U prilog prije izrečenoj tezi o nezdravoj zatvorenosti kluba ide i glavni ‘domet’ samita na osami podno Münchena, daljnje zbivanje redova prema Rusiji, koja još uvijek nije zadovoljila kriterij Zapada u svom ponašanju u Ukrajini. Čini se naime, da je to bila i jedina ozbiljna tema, sve ostalo izgledalo je kao deja vu s prijašnjih sastanaka u tom formatu.

Jedina koliko-toliko relevantna osoba pored američkog predsjednika Baracka Obame, njemačka kancelarka Angela Merkel složila se s Obamom o nastavku uvedenih sankcija Rusiji sve dok ta zemlja ne proveđe dogovoreni sporazum o završetku sukoba u Ukrajini potpisan u rujnu prošle godine u Minsku i ne prestane pomagati proruske pobunjenike na istoku zemlje. Iako se čini da je riječ o formalnom potvrđivanju odavno usuglašenog stajališta, sastanak je poslužio za jačanje poljuljanog zajedništva. Sankcije uvedene Rusiji ne pogađaju pretjerano Ameriku, ali zato nanose veliku štetu nizu europskih zemalja, koje su zbog toga sve nesklonije produljivanju sankcija. Susret u Bavarskoj stoga je poslužio primarno obnavljanju poljuljanog jedinstva uz pomoć uvijek efikasnog ljepila – novca. Osjećajući kolebanje članica Europske unije, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Amerika pokrenule su raspravu o potpori nevoljnim zemljama koje sve više rogo bore protiv sankcija. Kao dodatni zamah posmrtnom zajedništvu poslužilo je nedavno intenziviranje sukoba nakon relativnog zatišja, premda nije sa svim izvjesno da su separatisti odgovorni za novu eskalaciju. No to naravno nije ni važno ‘jastrebovima’ u europskim redovima, pogotovo predsjedniku Europskog vijeća, Poljaku Donaldu Tusku, koji je iskoristio priliku malo pojačati paniku od nadolazeće velike ruske invazije i zatražio pomoć u sankcijama.

– Imajući u vidu trenutačnu situaciju, ako itko želi otvoriti raspravu o promjeni sankcija, razgovor bi se mogao voditi samo o njihovom jačanju – rekao je Tusk.

Zanimljivo, Merkel je paralelno s dogovaranjem nastavka sankcija ustvrdila da Rusija ostaje važan partner u drugim pitanjima poput Sirije i Irana. Drugim riječima, prijatelji su tamo gdje to Zapadu odgovara, neprijatelji tamo gdje ne odgovara.

Na marginama susreta, pak, medijima je troškove puta i boravka donekle opravdavao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji ovog tjedna više nije toliko topao prema Grčkoj koliko je to bio, recimo, prošloga. Odnosi između pregovaračkog trojca s jedne strane (Europska središnja banka, Međunarodni monetarni fond i Europska unija) i Grčke, s druge, sada su poprimili tjednu dinamiku promjena koju nije lako pratiti. Tjedan prije, najbolji prijatelj Grčke bila je Komisija, najgori neprijatelj MMF, ali Juncker je novinarima u Njemačkoj istresao dušu, izrazivši razočaranje ponašanjem grčke strane. Premijer Aleksis Cipras opet je bio zločestih dečko i odbio prihvatiti ponudu ‘trojke’ koja se prema svemu sudeći u suštini nimalo ne razlikuje od svih ostalih dosad.

Perciznije, na stolu je od početka jedna te ista ponuda, ultimatum točnije, iako se međunarodni kreditori trse iz petih žila ostaviti drugačiji dojam. Nestašni grčki premijer navukao je gnjev Junckera zato što je, tvrdi Juncker, lagao svom parlamentu o pregovorima i nije dostavio grčki protuprijedlog, iako je to obećao učiniti. A ovaj čeka li čeka, neprekidno gleda na mobitel.

– Aleksis Cipras obećao je do četvrtka navečer poslati drugi prijedlog. Onda je rekao da će to učiniti u petak. I onda je rekao da će nazvati u subotu. Ali ja nikad nisam dobio taj prijedlog, tako da se nadam da ću ga skoro dobiti. Želio bih imati taj grčki prijedlog – požalio se poput prevarene šiparice novinarima.

Što se Grčke u okviru G7 sastanka tiče, bila je tema, ali nije bilo nikakvih novih razvoja događaja, više razmjena mišljenja i informacija. Merkel je ponovila da će Europa pokazati solidarnost, ali nakon što Grčka da prijedloge i implementira reforme, dodajući kako vrijeme za dogovor istječe.

Drugi dan sastanka bio je tematski nešto lakoperniji, na rasporedu je bio okoliš. Lideri sedam najrazvijenijih odlučili su do kraja stoljeća prekinuti upotrebu fosilnih goriva, izrazivši potporu ideji rezanja emisija stakleničkih plinova od 40 do 70 posto do 2050. u odnosu na razine iz 2010. Merkel je doduše primijetila da 40 posto nije dovoljno te da je potrebno dosegnuti postotak bliži toj gornjoj brojci. U tom smislu izražena je i potpora namjeri postizanja novog dogovora na predstojećoj konferenciji u Parizu kojim bi se zamijenio Protokol iz Kyoto iz 1997.

Obvezujemo se odraditi svoj dio posla u postizanju ekonomije zasnovane na duljem korištenju niskim razinama ugljika, uključujući razvoj i implementiranje inovativnih tehnologija koje teže transformaciji energetskog sektora do 2050. i pozivamo sve zemlje da nam se pridruže u tome, stajalo je u zaključnom priopćenju. Nije naravno, propuštena ni prilika za ponavljanje uobičajenih obećanja siromašnima. Najrazvijeniji su se (opet) obvezali na mobiliziranje 100 milijardi dolara pomoći najsrošašnijima iz javnih i privatnih izvora do 2020. I oni, kao Juncker, još čekaju.