Lumini u Donjem Knegincu uspio je i nakon lošeg početka usred recesije. No svakom šoping-centru izvan Zagreba treba bar dvije godine da bi ga kupci prihvatili.
Svaki šoping-centar treba imati dva sidra koja privlače kupce: supermarket poput Konzuma ili Interspara i atraktivan brend odjeće – Zaru ili H&M.
Maloprodaja i veleprodaja uvjerljivo su najveće djelatnosti u Hrvatskoj. Za jedno su u 2014. ostvarile više od 105 milijardi kuna prihoda, s više od 1,5 milijardi kuna dobiti prije oporezivanja (EBT marža) te više od 76 tisuća zaposlenih. U odnosu na 2013. ukupni prihod trgovaca pao je za više od 1,5 milijardi kuna, ali njegova se profitabilnost u odnosu na posljednje dvije godine gotovo udvostručila, a broj zaposlenika u sektoru smanjio za oko dvije tisuće. Unatoč krizi potrošnje (vidljivoj iz pada prihoda) konsolidira se profitabilnost (koja je za poduzetnike jedan od važnijih pokretača poslovanja), što se postiže većom racionalnošću poslovanja (manji troškovi i ulaganja, manje zaposlenika i manja prosječna plaća) te konsolidacijom (integracijom poslovanja), a manje i širenjem prodajne mreže.
U tu širu sliku kvalitetno se uklapa i poslovna priča jednog od najvećih nordijskih ulagača u Hrvatsku, norveškog investicijskog fonda EELD AS iz Osle. Osim drugih projekata u Hrvatskoj, fond je vlasnik šoping-centra Lumini u Donjem Knegincu pokraj Varaždina. Da nije lako pomiriti sjever i jug Europe, bilo je vidljivo na početku poslovanja. Centar je bio otvoren 2011., ali imao je samo nekoliko važnih brendova i nije bio dovoljno popunjen (iako je za njegovo punjenje bila zadužena jedna od poznatijih tvrtki specijaliziranih za taj biznis). Pad potrošnje i recesija dodatno su usporili spremnost velikih brendova za ulazak u sve šoping-centre (tada ih se u Hrvatskoj otvaralo desetak na godinu) pa su kombinacija lošeg tajminga i novog, drugačijeg tržišta pridonijeli stagnaciji sve do lani. Iako se čini da nije važno postoji li u Hrvatskoj jedan šoping-centar više ili manje, na lokalnoj razini takav je projekt vrlo važan.
Samo je komunalna naknada plaćena općini bila viša od 12 milijuna kuna, a uz punu popunjenost centra u njemu je zaposleno bar petsto ljudi, uz dodatnu zapošlenost kod dobavljača. Na 45 do 60 minuta vožnje živi više od 1,5 milijuna ljudi i nema drugih velikih šoping-centara; znači, centar je i funkcionalan, s brendovima kao što su H&M, kina Cinestar, dm, Farmacija te drugi svjetski poznati i lokalni brendovi. Sličnu konjunkturu prolazili su i drugi. Naime, izvan Zagreba potrebne su najmanje dvije godine da bi centar zaživio i kupci ga prihvatili, a posebice je teško kad taj proces počne u vrijeme pada potrošnje i krize koja potrošače sili na racionalnost.
Budući da u svakom centru treba imati dva sidra trgovine koje privlače kupce; jedan od njih uvijek je Zara ili H&M, a drugi je prehrambeni market, većinom Konzum ili Interspar. Takva sidra jedan su od najvećih mamac za potencijalne potrošače, uz kvalitetnu mješavinu drugih trgovina, dobru prisutnost restorana, kafića, dječjih igraonica te specijalizirane manifestacije koje se organiziraju vikendom. Lumini je uspio popuniti centar više od devedeset posto, dovesti kvalitetno sidro H&M te oživiti prehrambeni hipermarket (Victus Lumini) u suradnji s lokalnim poduzetnicima. Neublaženo za trgovačke centre, Lumini se upravo zbog vlasništva hipermarketa Victus Lumini širi u županijske centre s malim formatom trgovina (koncept VIKI+) koji u stambenim četvrtima donose nordijsko-mediterransku fuziju koncepta prehrambene maloprodaje. Dakle, i u najvećoj krizi potrošnje, i to nakon donekle neuspješna početka, moguće je izboriti se da strana ulaganja ne završe na putu prema lošijem scenariju. U čemu je razlika? Uvijek su to ljudi, i na strani investitora i na strani zaposlenika i lokalnih poduzetnika odnosno upravitelja. Iz prve ruke mogu svjedočiti koliko je malo potrebno da investicije krenu ukrivo i da bude razočaranja iako većina sudionika ima dobre namjere i u projekt ulaže mnogo novca i energije. Važne su dobre osobine sudionika kao što su strpljivost, profesionalnost i stručnost te razumijevanje načina poslovanja u obje zemlje. Norveška ima golemu mogućnosti za ulaganje i racionalnost duboko ugrađenu u poslovanje i svakodnevni život. S druge je strane Hrvatska, s lošom poslovnom konjunkturom i imidžem, ali s radnom snagom koja stoji desetina norveške i željna je uspjeha. A klima je svakomu tko dolazi iz zemlje u kojoj tristo dana pada kiša ili snijeg kao raj na zemlji. Ako se vratimo na početak kolumne, rezultati trgovinskog sektora pokazuju da Hrvati sve više, posebice u privatnom sektoru, primjenjuju nordijsku taktiku racionalnosti i štednje.
