Tjedan u brojkama

Korporacijskim rječnikom, Hrvatska d. d. ušla je u zonu ostvarivanja ‘operativne dobiti’. Dakle, tekuće poslovanje više nije u minusu, ali bez rasta od tri posto nema novca za plaćanje kamata na javni dug.

Jeste li nakon objave da je zahvaljujući rastu BDP-a od 0,5 posto u prvom kvartalu Hrvatska nakon šest godina tehnički izasla iz recesije uočili izjavu iz Vlade: ‘Duboko smo zahvalni poduzetnicima, menadžerima i zaposlenicima tvrtki koji su ostvarili rast izvoza od 7,2 posto. Oni su naši junaci. Da nije bilo njihova doprinos, ne bismo izasli iz recesije’? Niste ulovili tu izjavu? Niste je ni mogli uočiti. Nije ni izrečena. S politekonomskih makroekonomskih visina i dalje se zanemaruju stvarni junaci zaustavljanja pada nacionalne ekonomije. Umjesto doprinosa privatnog i restrukturiranog sektora ističe se rast osobne potrošnje. I to zahvaljujući poreznom rasterećenju plaća. Zaslužna je Vlada, a ne realni sektor. Ni iz oporbe, predvođene HDZ-om, nije došla kritika vladajućem SDP-u da si uzima zasluge realnog sektora. Tek je poneki ekonomist stidljivo primijetio da je rastu BDP-a velikim dijelom pridonio ‘polaganj trend rasta izvozno orijentiranih tržišnih subjekata’.

Nažalost, političko iskrivljanje doprinosa dodatno je bilo prekriveno (slučajno ili ne) poklapanjem izlaska podataka o kvartalnom BDP-u sa sukobima između branitelja (veterana) i policije pred zgradom Vlade na Markovu trgu. No reakcija i analiza na tehnički izlazak iz recesije ipak je bilo. Njihov je zajednički nazivnik nesnalaženje u novim okolnostima. Nakon šest godina kolektivno ne znamo kako se odnosi prema, makar možda i privremenom, izlasku iz recesije. Taj slabaši nagovještaj rasta trebali bismo isticati. Hrabriti se međusobno, ali i uvjeravati međunarodnu financijsku zajednicu kako je Hrvatska na putu oporavka. Dobra priča očajnički nam treba došla u zonu ostvarivanja ‘operativne dobiti’. Financijaši i stručnjaci za odnose s javnošću, kad je tvrtka još u gubicima, ali oporavljaju se, obvezno mašu operativnom dobiti (koja se iskaže prije plaćanja kamata i poreza na dobit). E, tako je i s Hrvatskom d. d. U dva kvartala ostvarena je ‘dobit’, ali iz nje se ni izdakla ne mogu platiti troškovi kamata na javni dug. Za to je potreban rast od najmanje tri posto, ali s obzirom na to da je to uz političare koji vode ili će voditi Vladu gotovo nemoguće očekivati, s malo pozitivnih pokazatelja treba smirivati nervozu kreditora.

No zemlja je iz recesije ušla u stagnaciju. A to je srednjoročno neodrživo. Stope rasta morale bi se povećavati. Ne bi se smjelo dogoditi takozvano dvostruko dno, odnosno da se nakon kratkotrajnog oporavka opet padne u novo recesisko dno. S druge strane, da bi se stvorili uvjeti za održiv rast od tri posto na godinu, bili bi nužni radikalni rezovi u državnom sektoru. Koji će, zbog drastično smanjene državne potrošnje, a zbog toga u kratkom roku i znatno smanjene osobne potrošnje (sa svim posljedicama za tvrtke koje nude proizvode i usluge na domaćem tržištu), gurnuti BDP u crveno. O šok-terapiji je riječ. Što opet znači da bi pacijenta, tj. nacionalnu ekonomiju, trebalo dovesti u stanje umjetno izazvane kome. Izvoznici u kratkom roku ne bi mogli nadoknaditi pad u dva generatora rasta (osobna i državna potrošnja). Ostale bi investicije, koje su ionako i dalje u minusu. Dakle, rast BDP-a u 2015. samo je predah u kojemu bi političari morali naći kvalitetne ekonomske recepte. Doprinos sredstava iz fondova EU morao bi biti neočekivano velik. Jer do četiri milijarde povučenih kuna na godinu samo je vraćanje onoga što u obliku članarine iz državne blagajne završi u Bruxellesu. Članstvo u EU, kad je riječ o utjecaju na ovdašnji BDP, vrlo je slojevito. S jedne strane, istina je da se hrvatski izvoznici okreću tržištu koje im je sada znatno otvoreni. Oni koji su se restrukturirali sada prilično ravnopravno, ako protekcionističke mjere nisu prevelike, posluju na mnogim tržištima zemalja članica. S druge strane, međutim, ima i velikih opasnosti. Za domaće građevinarstvo, naprimjer. Žale se direktori dobrih građevinskih tvrtki da se ne usude javljati za neke poslove jer nemaju dovoljno majstora i kooperativa. Dobri majstori građevinari odlaze vikendima na posao u Austriju i tako zarade osamstvo eura na mjesec. Dobro, i taj će novac završiti u domaćoj potrošnji, ali na drugoj je strani šeta za BDP ipak vjerojatno veća. Sve u svemu, praćenje hrvatskog BDP-a ostaje zanimljivo i neizvjesno područje. Koliko god se pokušavalo prekriti politički provokiranim podjelama i sukobima.

Najveće kolateralne žrtve radikaliziranoga braniteljskog prosvjeda su Branko Grčić i Kolinda Grabar-Kitarović. Prosvjed pred Vladom i noćenje u Markovoj crkvi medijski su progu-tali sve ostalo s kraja proteklog tjedna. Pa je dugo pripremani susret hrvatske predsjednice s papom Franjom, kao i Grčićevu proglasištenje završetka recesije, dobilo samo medijske otpatke. Prava šteta, tako su propali inače dobro planirani medijski prepadi. I predsjednički i Banski dvori smatrali su da će tim potezima triumfirati, ali je korist bila znatno manja od uloženoga.

U Zagrebu je prošlog tjedna pro-radila prva europska franšiza pronica rublja LG Electronics (dobra PR-ovski zvuči da je to druga u svijetu, odmah nakon one u New Yorku). A otvorena je i prva europska draguljarnica ruske EPL Diamond Grupe, koja ima 48 trgovina u Rusiji i Kazahstanu. Hrvatska je ipak sve zanimljivija strancima. Vešeraj vidi mogućnosti franšiznog razvoja u Hrvatskoj (posebno u kontekstu turističkih potencijala, ponajprije hostela). I draguljari spominju mogućnost širenja na Jadran, ali i najavljuju kako je Hrvatska odskočna daska za ulazak na tržište EU. Vlasnik Petr Fedorov rekao je da će zato u Hrvatsku prebaciti i dio proizvodnje. Kako god, Hrvatska je i u ovoj priči zemlja suprotnosti – idealna za dijamante i prljavi veš.

Dok novi investitori ipak dolaze, oni koji su tu već godinama, okupljeni u Udruženje stranih ulagača (FIC) upozoravaju da strani kapital nije bauk. Šef uprave zagrebačkog Siemensa Mladen Fogeć upozorio je kako u posljednje dvije godine, koliko FIC djeluje, nije došlo do nekih velikih promjena u gospodarstvu te da stanje u ekonomiji nije dobro, iako ‘ide nabolje’. Glavni tajnik FIC-a Ante Babić osvrnuo se na ključne prepreke stranim investicijama, a to su: pravna nesigurnost, porezne obveze, parafiskalne naknade, javna uprava i pravosuđe te pitanja rada. Prema percepciji stranih kompanija, na samo dva od tih pet područja ostvaren je mali napredak (javna uprava i pravosuđe, pitanja rada), dok smo u ostala tri stagnirali ili nazadovali, tvrdi Babić. Sva je sreća što ga pralje iz LG-a i draguljar Fedorov nisu čuli prije dolaska u Zagreb.

Gospodarski program HDZ-a jedan je od najzačudnijih političkih dokumenata. Analitičari, članovi stranke i politički protivnici iščekuju ga nestrpljivije nego što svaki mjesec provjeravaju je li im na račun sjela plaća. Fama je, ako se ne varam, počela još u veljači, kad je Karamarko rekao da je program rađen u suradnji s Bavarskim institutom IFO ‘de facto gotov’, i najavio da će ga ravnatelj Instituta Hans Werner Sinn predstaviti već 1. ožujka na stranačkom gospodarskom forumu. Prošao forum, prošao Sinn, prolaze mjeseci, a u javnosti se još puštaju samo probni baloni. Malo zaljulja Sinn, pa koalicijski partner Budimir, onda Karamarko uzdrma s dolinom suza, pa novopečeni predsjedničin ekonomski savjetnik Valentić odapne strijelu na Banske dvore… A prošlog petka pred novinarima je Karamarko zamahnuo dokumentom koji je evo, opet, praktički gotov, finaliziraju ga, rade na provedbenim dokumentima i sve će uskoro biti gotovo. Ali opet je morao odgoditi predstavljanje tog dokumenta jer je u dva istupa tog dana imao važnije poruke – o prosvjedu branitelja (koji podržavaju, ali iza kojeg ne stojte). Višemjesečno peglanje ključnog stranačkog dokumenta (ne za osvajanje vlasti, nego za vladanje Hrvatskom) pokazuje koliko su Bavarski recepti daleko od hrvatske stvarnosti, ali i da u Karamarkovoj koaliciji nema zajedničkog viđenja izlaza iz ‘doline suza’. Program oporavka i zapošljavanja, kako se naziva taj fantomski dokument, morat će zasigurno biti i program restrukturiranja, privatizacije, pa i otkaza. No možda se do izbora sve to utopi u HDZ-ovoj alibi retorici: mi taj program podržavamo, ali iza njega ne stojimo. Jer kad dođu na red konkretna odluke, koje će ugroziti interesne grupe uhljeba, Karamarkov program završit će baš kao što je završio i Milanovićev Plan 21.

Kakav je zajednički nazivnik investicijske kuknje iz hrvatskog Siemensa, Bildova upozorenja da Hrvatskoj prijeti grčki scenarij i teksta u Frankfurter Allgemeine Zeitungu o kritikama Europske unije na račun nedostatka reformi u Hrvatskoj? Cinici (ili možda samo dobro upućeni optimisti) rekli bi da je u sva tri slačaja poveznica – istina. Oni pak koji su skloniji vlasti (i teoriji zavjere) primijetili bi da sve tri kritike dolaze iz Njemačke.